Femicid na filmskom platnu

Prošle godine u avgustu, javnost je ostala zapanjena ubistvom Nizame Hećimović, koju je u live prenosu na Instagramu ubio njen partner. Teško mi je zamisliti šta je u glavama ljudi koji su mogli sjediti i gledati to bestijalno divljaštvo nabildanog monstruma, ali je ovaj slučaj femicida podigao cijelu državu na noge. Jer, nije da femicid nije dio „balkanske tradicije“, ali nikada do tada javnost nije imala priliku da ovako brutalan čin prati javno.

Po prvi put smo imali femicid uživo na jednoj društvenoj mreži, a nažalost ono što prate slika i ton donosi značajno veću pažnju. Osim vapaja poznatog i kao “u šta smo se to pretvorili” – jer kao da kod nas nikada nije bilo zločina, osim što se svakih pedeset godina ispolje najgore monstruoznosti u ratu i to od prvih komšija – i reakcija šokiranih Instragram i Twitter političara, godinu dana poslije skoro se ništa nije uradilo na prevenciji femicida.

Iako je snimak ubrzo uklonjen s Instragrama, ono što jednom ode u javnost, ne može se tako lako izbrisati, te je snimak nastavio da cirkuliše putem različitih kanala i bespućima interneta. Ta činjenica je dodatno zabrinjavajuća – ne može čovjek da se ne strese od užasa spoznajom da neko taj snimak dijeli.

Ne bih se u ovom tekstu bavila licemjernošću vlasti koja je u avgustu 2023. godine organizovala šetnju za Nizamu u kojoj su pozvane vlasti. Možda su ljudi zaboravili da su oni ta vlast koja treba nešto da učini. Paradoksalno, ali ovo je ipak Bosna i Hercegovina, zemlja svakodnevnih nelogičnosti. Kad pročitam neki tekst obavezno pogledam da li je riječ o stvarnom događaju ili je u pitanju neka vrsta satire. Ovo je bio stvaran događaj.

Nažalost, ovo nije bio zadnji slučaj femicida u našoj zemlji. Nakon Nizame Hećimović ubijeno je još 13 žena, od čega devet žena su ubili njihovi muževi. Ne smijem ni zamisliti koliki je broj žena koje svakodnevno prolaze različite vrste zlostavljanja – od fizičkog, ekonomskog i psihičkog, a da ih značajan dio uopšte nije ni svjestan da je to nasilje. Prije nešto manje od dva mjeseca, u sarajevskom naselju Pofalići ubijena je Nermina Krajina. Njen suprug i svekrva su optuženi da su je brutalno zlostavljali i na kraju ubili. I ovo ubistvo je zgrozilo javnost, jer je u ovom slučaju žena bila pomagač zločina, pa su brojni mediji po svom starom uhodanom običaju izvještavali senzacionalno, donoseći brojne detalje, a sam stil i oprema tekstova ne samo da su kršili etičke postulate, nego su nam još jednom potvrdili da je novinarstvo u našoj zemlji beznadežan slučaj. Povodom ovog ubistva nije organizovana nikakva šetnja, Instagram političari su naglo zanijemili, čime su još jednom potvrdili da su njihove reakcije populističke i selektivne, a možda je i bolje da niko ništa nije ni rekao. Jer, sve te populistički isprazne frazetine, koje umjesto rješenja nude zabrinutost i koje se svode na oštre osude zločina, nikome nisu donijele ništa.

Nemamo rješenja, ali imamo plakat

Mjesecima se u BiH govorilo o tome da bi se femicid trebao tretirati kao posebno krivično djelo, što se još nije dogodilo. I da se to desi, ostaje otvoreno pitanje mehanizama prevencije, sprečavanja femicida, jer čak i da se uvede u krivične zakone kao teško ubistvo žene iz mržnje i želje za dominacijom, to neće zaustaviti počinitelje ovog teškog krivičnog djela.

Jasno je da institucionalne podrške skoro i da nema, da zakoni nisu ujednačeni sa Istanbulskom konvencijom. Da sve i da  funkcioniše u teoriji, praksa nas demantuje.

Policija, socijalne službe i pravosuđe često ne nude adekvatnu zaštitu, što je obeshrabrujuće za žrtve nasilnika.

Žene često strahuju šta će se desiti ako prijave nasilnika, često se plaše osude okoline, brinu za svoju sigurnost jer im nasilnici nakon što ih prijave prijete.  

Istanbulska konvencija je u BiH ratifikovana 2013. na državnom nivou, međutim potrebne su izmjene zakona koji su u nadležnosti entiteta. Taj proces je izrazito spor i slabo se radi na njemu, jer je BiH, iako mala država, po svom uređenju izrazito kompleksna.

Od četiri stuba Konvencije - prevencija, podrška žrtvama, procesuiranje počinilaca i koordinirane politike, Bosna i Hercegovina nije u potpunosti implemenirala nijednu.

Potrebno je dodati i ukorijenjene norme ponašanja prema kojima se nasilnici često opravdavaju, žene osuđuju, okolinu koja često ignoriše nasilje, jer to se njih ne tiče.

Prošlog četvrtka Facebook je bio preplavljen plakatima roze boje u kojem nam jedna travnička ćevabžinica poručuje da su ćevapi na sigurnom ali da je potrebno zaštiti žene. Povod toga je bila zaštita sarajevskih ćevapa od čega je aktuelna gradonačelnica po običaju napravila još jedan cirkus, pa smo na mrežama gledali podjelu ćevapa na Baščaršiji, iz ruku pomenute gospođe i visokog predstavnika Christiana Schmidta. Tužno je bilo gledati slike mase koja se gura da uzme ćevap iz ruku istog onog čovjeka protiv kojeg su organizovali proteste ispred OHR-a prije nepune dvije godine, jer je u izbornoj noći nametnuo nove mjere koje se odnose na Izmjene izbornog zakona u Bosni i Hercegovini i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

Gradska uprava je prije dvije godine pokrenula proceduru zaštite sarajevskog ćevapa kao proizvoda s posebnim geografskim porijeklom, u skladu sa zakonskim odredbama koje su na snazi u BiH. Nakon završetka ove procedure, naredni korak je zaštita ovog brenda i na tržištu Evropske unije.

Sarajevski ćevap je zaštićen kao brend, što nekima nije bilo najjasnije, a to se moglo vidjeti po upitima od koga se to tačno štiti ćevap. Oduševljenost fejzbučke javnosti plakatom travničke ćevabdžinice Hari kratko su remetili malobrojni glasovi kojima nije bilo jasno kako se ćevap doveo u kontekst sa ženama i femicidom, proglašavajući pomenuti plakat otrcanim i uvredljivim marketinškim trikom od kojeg će profitirati ćevabdžinica, a stanje ostati nepromijenjeno.

Bilo je i onih koji su tvrdili da je ovim plakatom urađeno više na prevenciji femicida nego svime do sada, što je notorna glupost. Plakat je izazvao dvodnevnu pažnju, ubrzo su došle druge bitne teme, kao recimo ona ko je kakvu frizuru nosio na ceremoniji otvaranja Sarajevo Film Festivala. Uostalom, ne može jedan plakat zamijeniti neaktivnost vlasti koja šeta da skrene pažnju vlasti, niti je to za očekivati.

Biser bh. kinematografije: Gledajmo femicid na filmskom platnu

Noć prije zvaničnog otvorenja Sarajevo Film Festivala u čast nedavno preminulog književnika Abdulaha Sidrana emitovan je film Kuduz režisera Ademira Kenovića za koji je Sidran pisao scenarij. Prikazivanje filma je održano u saradnji s Filmskim centrom Sarajevo i Udruženjem filmskih radnika BiH. Iako ovo nije jedini Sidranov scenarij, daleko su uspješniji bili oni koje je radio sa režiserom Emirom Kusturicom, Sjećaš li se Dolly Bell i Otac na službenom putu. Ne treba biti posebno mudar pa zaključiti da ti filmovi nisu ni uzeti u razmatranje. Odnos Kusturice i Sarajeva je višedecenijska priča koja uvijek izaziva mnogobrojne negativne reakcije, pa je na SFF poželjniji film o romantizaciji femicida nego Kusturicini filmovi iz vremena Jugoslavije. Skoro niko nije ni primijetio uprizorenje ovog „bisera bh. kinematografije“, dok bi da je pušten neki Kusturicin film o tome sutradan gnjevno pričalo pola grada kao da je sam Kusturica prošetao crvenim ćilimom. Mediji bi se utrkivali sa senzacionalnim naslovima – “Pogledajte čiji su film gledali”. Ako izuzmemo i ovog režisera, Sidran je poznat i po još dva filma – Praznik u Sarajevu koji je režirao rahmetli Benjamin Filipović i Savršeni krug koji je režirao Ademir Kenović. Ako je već izbor pao na Kenovića, Kuduz nije njegov jedini film koji je radio sa Sidranom.

U medijima smo saznali da je sala ljetnog kina u Metalcu, u dvorištu Prve gimnazije, bila ispunjena do posljednjeg mjesta, ko se publici obratio, te da su režisera Kenovića emocije gotovo savladale pa ga je publika ohrabrila velikim pljeskom.

Zaista dirljivo. Još pogotovo ako znamo da je u toj publici bilo onih koji su samo koji sat ranije oduševljeno pozdravili plakat ćevabdžinice Hari naglašavajući kako su žene nesigurne i kako se treba uraditi sve na prevenciji femicida.

Film Kuduz je priča rađena po stvanom čovjeku, Junuzu Keči koji je ubio svoju ženu, koji je bježao od policije i o čijem smo životu i smrti imali priliku čitati i nakon rata.

U filmu Kuduz, imamo prikaz Bećira Kuduza kao čovjeka koji nakon izdržavanja zatvorske kazne ženi lokalnu ljepoticu Bademu i želi miran i stabilan život sa svojom suprugom i njenom kćerkom koju prihvata kao svoje dijete, ali Badema je lakovjerna, uvijek joj je dosadno, pa ubrzo počinje romansu sa direktorom lokalne škole. Femicid je ovdje prikazan skoro kao nužan, on je sve pokušavao da je vrati na pravi put, ali ona je i dalje tjerala po svom. Rečenica “Neka si me vala ubio”, koju odbjeglom Bećiru u snu izgovara Badema pokrivena maramom, oslobađa od odgovornosti ubicu.

Kada se na društvenim mrežama potegne priča o Kuduzu, ili kada neka televizija najavi da će ga prikazivati, nevjerovatno veliki broj ljudi u komentarima navodi da je riječ o fenomenalnom filmu, a nekoliko puta sam vidjela i da je neko napisao da je poučan.

I sam opis Kuduza na Wikipediji je odbrana ubice: „..Ali Badema, očito je pomalo naivna, i nije dobra domaćica. Međutim, Kuduz je čovjek kojeg prati tragedija, razdiran od ljubavi, strasti i ljubomore. Njih dvoje se prepiru i zatim se mire, onda se opet sukobljavaju pa se ponovo vraćaju jedno drugom i tako se priča razvija dok ne dostigne svoj neizbježan tragičan kraj. I sve bi to bilo krajnje banalno i nevažno da nije činjenice da iza ove tragedije leži čista, prava ljubav dvoje ljudi koji su pronašli jedni druge u ovom okrutnom svijetu: Kuduz i Bademina petogodišnja kćerkica Amela“.

Prisjetiću se na ovom mjestu i „duhovite opaske“ koja godinama cirkuliše u našem društvu svaki put kada imamo višednevne kiše i sivilo – “Po ovakvom vremenu je Bećir ubio Bademu”.

Prije početka jubilarnog SFF publika je imala priliku pratiti femicid na filmskom platnu, koji ih nije zgrozio kao Instagram snimak ubijene Nizame Hećimović, jer ovdje su eksplicitne slike nasilja vrlo redukovane, dok je odbrana Bećira kojeg kćerka ubijene i dalje jako voli, jedan od glavnih momenata filma.

Prošle godine, kada je proglašen Dan žalosti povodom ubistva Nizame Hećimović, na SFF je održan panel “Femicid u filmu, televiziji i novim medijima”, na kojem se razgovaralo sa autorima koji su se bavili ovom temom na filmu. Naravno da se treba baviti ovim temama u filmovima i medijima, ali ne na način da se romantizuje ubica. I u ostalim Sidranovim filmskim scenarijima imamo negativnan prikaz žene u našem društvu - od prostitutki, prevarenih žena, žena koje smatraju da nije problem ako ih njihov partner šamara. Apsolutno nikada nisam imala problem sa prikazom takvih junakinja, jer je to naša realnost, a i jedna od uloga filma je da prikazuje stvarnost i potiče društvenu diskusiju i kritičko suočavanje. Ali jedno je realan prikaz, a drugo odbrana “nesretnog” ubice kojem je “zla” žena uništila život, a ne obratno.

Na pomenutom panelu, voditelj Nebojša Jovanović je naveo da je slučaj iz Gradačca zapravo “Kuduz Instagram epohe”.

Režiser Kenović je rekao da nije bio svjestan svih detalja kada je pravio taj film, smatrao je da je potrebno napraviti nešto što će pomoći razumijevanju tog problema, o odnosu muškarca i žena. “Da ta stvarnost naša nije dobra, da ona treba biti preokrenuta. Ovdje se ne radi samo o ženama nego o svačijoj djeci. Moraju se naći lideri ove zemlje koji će ovo razumjeti, koji će se posvetiti ovome, koji će se baviti onim što je za ljude korisno. Na neki maglovit način ja sam mislio da treba snimiti takav film u kojem se djelimično ovo može vidjeti. Mi moramo komunicirati sa narodom, od neobrazovanih do najobrazovanijih da im se ukaže na ovo što se dešava.“

Da budem iskrena nije mi baš najjasnije šta je htio reći, ali ću napomenuti da je naveo i to da femicid čuje sve vrijeme kao homocid, to je za njega ubistvo osobe, nevažno kojeg spola.

Režiser ne shvata da je femicid posebna vrsta zločina u kojem je žena ubijena zato što je žena i zato što je neki muškarac smatrao da ima pravo na to, jer je ona njegova svojina, da je tu problem dominacija muškarca nad ženom, ali najjednostavnije je to relativizovati.

Dakle, jedan dan bi se mogao sažeti ovako – od oduševljenja Harijevim plakatom, do snažnog aplauza za film Kuduz. To zapravo govori dosta toga o našem društvu, o stanju svijesti i onih koji sebe smatraju uspješnim, obrazovanim i urbanim ljudima. Ujutro tapšemo plakatu, navečer filmu.

A političari će se baviti femicidom nakon što prošetaju svoje frizure i kreacije po crvenom tepihu, a možda i pogledaju neki od filmova. Možda se nakon crvenog ćilima pozabave i Nacionalnom i univerzitetskom bibliotekom.

Tekst autorice Belme Buljubašić preuzet sa Media.ba.