Dnevni centar nije prepoznat kao potreba u Bijeljini
Foto galerija:
Nataša Postolov je profesorica razredne nastave u Osnovnoj školi "Knez Ivo od Semberije" u Bijeljini, a pored tog posla kojim se bavi trinaest godina, ona 5 godina predaje na dodatnim časovima i radi u Dnevnom centru za djecu. Dodatni časovi i Dnevni centar, postoje zahvaljujući Udruženju "Otaharin" iz Bijeljine, koji godinama radi na obrazovanju romske djece.
Nataša kaže da se u Dnevnom centru, sa svakim djetetom radi individualno, a sve u zavisnosti od uzrasta, spola i njegovog interesovanja.
"Tokom radionica koje traju dva sata, uvijek su prisutni i volonteri, a u zavisnosti od broja i uzrasta učenika, organizuje se grupni, individualni, ili rad u paru", objasnila je Postolov.
U Centar koji je prvenstveno namijenjen romskoj djeci, ne dolaze samo romska djeca. U trenutku kada smo boravili tamo, grupa je bila mješovita. Svi su radili na onome što im, kako kaže učiteljica “škripi”. Volonteri/ke, a prije svega učiteljica, rade podjednako sa svima i svima se posvjećuje ista pažnja.
Jedina razlika u grupi postoji između onih koji redovno pohađaju školu i onih koji zbog različitih razloga odsustvuju, nisu upisali prvi razred na vrijeme, ili jednostavno nikada nisu išli u školu.
"Ovdje ima dosta onih koji nikada nisu upisivani u školu i sa njima radimo pripremu. Sa onima koji redovno pohađaju školu, radimo na onome što nisu dobro savladali", objasnila je Nataša.
U radu sa djecom koja dolaze u Dnevni centar, najteže je raditi sa djecom koja nikada nisu pohađala školu. U društvu s ostalom djecom, bio je i momak koji ima 12 godina, ali nikada nije bio u školi.
"Kod njega je najveći problem što ima toliko godina i njega je strašno sramota zbog toga. On je divno dijete i vrlo brzo može da savlada sve ono što nije stigao do sada, ali ga sramota jako koči. Znate kada dijete od 12 godina mora da uzme računaljku...", objašnjava Nataša. Ona kaže da je isto tako teško raditi s onom djecom koja imaju, kako kaže, “mangupski” nastup, ali za svakog postoji rješenje i sa svakim se radi.
Vrijedni volonteri/ke
Nataša Matić je učenica četvrtog razreda gimnazije u Bijeljini i volontira u Udruženju "Otaharin". Pomaže u nastavi i trudi se da prenese svoje znanje na djecu koja dolaze u Dnevni centar. Kaže da je jako zanimljivo raditi sa djecom i da se dosta nauči o tome kako ona usvajaju, uče i razmišljaju.
"Svi su oni različitog uzrasta. Neki ne idu u školu uopšte, neki su krenuli kasnije, tako da je velika razlika u nivou njihovog znanja, ali postignemo da sa svima odradimo ono što treba", kaže Nataša.
Maksim Vuković volontira zajedno sa Natašom i studira medicinu. U "Otaharin" je došao u maju ove godine. Kaže da je došao da volontira na nagovor sestre, koja je godinama prije njega bila volonter u "Otaharinu".
"Osim što treba imati strpljenja, treba imati zaista veliku želju raditi sa djecom", rekao je Maksim, koji dodaje da je vrlo često radio sa dječakom od 12 godina, koji tek uči osnovne stvari i za njega kaže da se jako trudi i da je vrijedan.
"Po tome se vidi da nisu svi neradnici, kako se inače govori, već da su neko ko zaista želi da se promijeni", smatra Maksim.
Uloga Dnevnog centra
Vanja Marković je koordinatorica Dnevnog centra za djecu koja žive i rade na ulici i koja su u riziku da to postanu. Kaže da su oko 80 posto djece koja dolaze tamo, romske nacionalnosti. Pored onih koji redovno pohađaju školu i koji su čak i odlični učenici/e, u Dnevni centar dolaze i djeca koja su neredovna u školi, ali i ona koja prose na ulici.
"Ta djeca malo rjeđe dolaze, ali dolaze. Kada dođu, znaju da mogu da se istuširaju, da im se opere odjeća i da dobiju obrok", objasnila je Marković. Sa njima je teško raditi, kada govorimo o pohađanju radionica, jer im je bosanski, drugi strani jezik.
"Ta djeca koja ne idu u škola i čiji su roditelji na ulici imaju problem da razumiju naše volontere, ali su tu i volonteri koji govore romski jezik, pa je tako lakše proći tu neku jezičku barijeru", kaže Marković. Inače, Dnevni centar je počeo sa radom u februaru 2015. godine. Prema ugovoru je bilo predviđeno da projekt traje do kraja 2015. godine.
Dragan Joković, direktor Udruženja "Otaharin", kaže da niti jedan od njihovih projekata nije održiv da bi u potpunosti opstao. I sam Dnevni centar je projekat i isključivo zavisi od donacija.
"Ovo je ideja Save The Childrena i u Bosni i Hercegovini postoji šest ovakvih centara. Nemamo održivost, jer smo se kasno priključili toj ekipi ljudi koju su još 2009. krenuli sa dnevnim centrima, a mi smo počeli prošle godine", objasnio je Joković. Kaže da su jako brzo napredovali i da su postigli neke standarde, ali da ipak nemaju osnov za održivost. U "Otaharinu" se i dalje trude da pokažu dobre rezultate, ali ono što je najbitnije, trude se da pokažu koliko je zaista potreban Dnevni centar u Bijeljini i da to Gradska uprava prepozna.
"Oni podržavaju sve ono što mi radimo, ali to je samo nominalna podrška, nema finansijske. Ove godine smo tražili da uđemo na budžet, odnosno da Centar i Udruženje budu prepoznati kao značajni za Grad Bijeljinu", objasnio je Joković. Međutim, Vlada Republike Srpske je već odredila koja su to Udruženja od značaja, a "Otaharinu" i Dnevnom centru samo preostaje da se i dalje finansiraju kroz projekte.
"Mislim da je bitno da radimo godinu, ili dvije da pokažemo konkretne rezultate. Imamo mi njih, ali je ovo još uvijek kratak period. Nakon toga možemo očekivati da pređemo na budžet, jer tada možemo reći da je Dnevni centar zaista potreba Grada", rekao je Joković.
On je objasnio da u budućnosti, "Otaharin" definitivno planira da traži održivost za Dnevni centar, uspostavljajući cjenovnik koji je predviđen i novim Zakonom o socijalnoj zaštiti Republike Srpske. Kaže da je bitno je da se još dokažu kao pružaoci takve vrste usluge. Ono što su do sada radili, najviše se odnosi na pružnje podrške u osnovnom i predškolskom obrazovanju i tu je "Otaharin" postigao dobre rezultate i po tome jesu prepoznati. Međutim, druga vrsta usluge, možda još uvijek nije dovoljno razvijena, a zapravo se čini da nije dovoljno prepoznata.
