Ademović: Preokret u slučaju “Kovačević“ ostavio strašnu fleku na objektivnost Evropskog suda za ljudska prava

Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu krajem juna ove godine je saopštilo da je poništena prvostepena presuda u slučaju "Slaven Kovačević", čime je odbacio tužbu Slavena Kovačevića protiv Bosne i Hercegovine (BiH) zbog diskriminacije za izbor članova Predsjedništva BiH i delegata u Domu naroda BiH.

Prvobitno je Evropski sud za ljudska prava odlučio da je BiH prekršila zabranu diskriminacije iz Evropske konvencije o ljudskim pravima u slučaju ''Kovačević'', koji je tvrdio da su uslovi koji se primjenjuju na izbore za Dom naroda Parlamentarne skupštine i za Predsjedništvo BiH diskriminatorni prema njemu kao pripadniku “Ostalih” i da su mu onemogućili da glasa za kandidate po vlastitom izboru na izborima 2022. godine. Novom odlukom Veliko vijeće je prihvatilo žalbu Vlade Bosne i Hercegovine, te utvrdilo da je zloupotrijebio pravo na podnošenje zahtjeva te da nema status žrtve.

O ovoj odluci smo razgovarali sa advokatom i stručnjakom za ustavno pravo Nedimom Ademovićem. Ademović smatra da je riječ o dosta teškoj odluci za BiH i njene građane. Njeno donošenje, kako kaže, daje “vjetar u leđa“ etno-nacionalistima koji već duže od decenije neće da uvedu ravnopravnost među građanima u uživanju političkih prava.

Možete li nam objasniti šta znači odluka Evropskog suda da povuče presudu u slučaju Slavena Kovačevića? Zbog čega je, po Vašem mišljenju, došlo do toga i koliko često se uopšte dešava da Evropski sud za ljudska prava povuče neku već donesenu odluku?

Ne radi se o povlačenju. BiH, protiv koje je vođen postupak, putem svojih zakonskih punomoćnika, tražila je preispitivanje Presude iz augusta 2023. godine pred Velikim vijećem. Tom zahtjevu je uslišeno. Ne dešava se to često, ali ima takvih slučajeva više no što se misli. Prema tome, to treba shvatiti kao neki drugostepeni postupak, ali čije razmatranje zavisi od samog suda.

Međutim, moram priznati da jeste bio veliki pritisak i lobiranje da se ovaj predmet uzme u preispitivanje. Štaviše, bilo je okolnosti koje su bile kontroverzne ili su kontaminirale sam postupak pred Velikim vijećem, uključujući i čin prihvatanja da se Presuda preispita. Insistiranje Visokog predstavnika za BiH da se uključi u postupak i njegovo izlaganje, angažman Republike Hrvatske u postupku - govore za sebe. Donacija Republike Hrvatske od 100.000 eura tom sudu, tempirano upravo kada se odlučivalo o predmetu Kovačević, baca strašnu fleku na objektivnost ovog kompletnog postupka.

Zašto je baš ovaj predmet od samog početka izazvao toliku pažnju, po čemu je specifičan?

Mislim da se bez potrebe stvarala napetost oko ovog predmeta. Po mom ubjeđenju, dat mu je veći značaj nego što on to ima. 

To je bio jedan u nizu predmeta koji za temu imaju pitanje ravnopravnosti građana kod političke participacije u demokratskom životu BiH. Kao i u prethodnih šest predmeta, od presude Sejdić i Finci, pa do presude Svetozar Pudarić, razmatralo se da li su izborni aranžmani diskriminatorni u odnosu na pojedine kategorije građana, posebno zbog kombinacije teritorijalnog i etničkog kriterija. To je i potvrđeno i u presudi Kovačević. Naime, Kovačević je tvrdio, i bilo mu je potvrđeno, da je diskriminisan jer kao pripadnik “Ostalih“ u odnosu na pripadnike konstitutivnih naroda, nije adekvatno predstavljen u Predsjedništvu BiH i Domu naroda državnog parlamenta. Ništa se tu nije puno razlikovalo od prethodnih šest predmeta.

Hoće li zbog ove odluke biti teže/lakše građanima da tuže državu zbog diskriminacije u izbornom sistemu?

Da, sada je malo teže, jer osim prakse u prvih šest slučajeva, imamo sad i ovu sudsku praksu koja u nekim dijelovima odstupa od etablirane prakse Evropskog suda. Osim toga, očigledno je da je Evropski sud bio dosta pod uticajem pojednih lobija i to se mora eliminisati iz daljnjeg rada. Moramo biti svjesni jedne stvari. U Ustavu BiH i Dejtonskom mirovnom sporazumu predviđene su na više mjesta pozitivne obaveze svih javnih dužnosnika i nivoa vlasti da sarađuju, unapređuju situaciju i eliminišu sve što je relikt rata, a što je moralo  1995. godine ući u sam tekst ovog sporazuma. Međutim, od tada do danas, reforme tog tipa nikada nisu zaživjele. Upravo suprotno, ratne politike su se nastavile drugim sredstvima. Klasično ili neklasično strateško parničenje pred Ustavnim sudom BiH i Evropskim sudom je postalo jedino sredstvo za demokratizaciju i jačanje pravne države i reformske procese. Na žalost, građani su ovom presudom malo demotivisani. 

Šta ovakve odluke govore o pravima građana da biraju i budu birani?

Dosadašnje odluke ukazuju da je izborni sistem u BiH duboko diskriminatoran, po više osnova, i u različitom obimu. Na prvom mjestu, mislim na pripadnike “Ostalih“. Oni su totalno marginalizovani u političkom smislu. Njihov položaj u BiH je dosta sličan Jevrejima u Njemačkoj nakon dolaska na vlast nacionalsocijalista. Formalno su isključeni iz mnogih procesa, a faktički se diskriminacija provodi sistemski i veoma uporno. Sve tri javne politike koje predstavljaju konstitutivne narode otvoreno dekuražiraju građane da se izjašnjavaju drugačije nego kao pripadnici tri konstitutivna naroda. To je aktivna, anti-bosanska politika koja vodi ka totalnoj denacionalizaciji društva. 

Je li, po Vašem mišljenju, učinjena diskriminacija u ovom slučaju?

Da, naravno. U cijelosti se slažem sa stavovima iz prvostepene presude. Mislim da nema niti jednog razumnog i dobronamjernog čovjeka koji bi odgovorio negativno na pitanje da li je pripadnik “Ostalih“ neadekvatno zastupljen u državnom Predsjedništvu BiH i Domu naroda ako se “Ostali“ ne mogu kandidovati, a građanin ne može birati za bilo kojeg građanina u BiH.

Šta ovaj slučaj govori o spremnosti domaćih vlasti da riješe pitanje diskriminacije u izbornom sistemu? Ko je najviše odgovoran što je u BiH još uvijek zastupljena nejednakost u političkim pravima: domaći političari ili međunarodne institucije i kako je to regulisano Ustavom BiH?

Svi su krivi, svako u mjeri u kojoj je mogao da radi na otklanjanju ove diskriminacije iz izbornog sistema BiH. Međutim, najviše krivim probosanske snage, sve građane koji žele dobro ovoj državi. Oni bi trebali imati najveći pravni i svaki drugi interes da BiH, u tom dijelu, funkcioniše kako treba, u skladu sa pravnodržavničkim i demokratskim standardima. Međutim, u zadnjih 30 godina se ništa na tom planu nije uradilo. Naravno, od etno-nacionalista ne možete ništa očekivati, osim radikalizacije u smislu da se etno-nacionalizam nekada provodi kao radikalni šovinizam, klero ili neo-fašizam, često populizam. To su primitivni, retrogradni narativi. Međunarodna zajednica je većim dijelom nestruktuisana, dijelom nezainteresovana ili birokratizovana, ali i sklona nekim uticajima. Prema tome, nije čudo što se diskriminacija u uživanju političkih prava i dalje toleriše u BiH kao sastavni dio post-dejtonskog habitusa BiH.

Strašna je sramota što već duže od decenije nismo proveli presude Evropskog suda za ljudska prava. Čudi me što nam do sada nisu oduzeli članstvo u Vijeću Evrope, jer zaista nismo dokazali da funkcionišemo kao demokratska država. To i ne čudi, s obzirom da sa etno-nacionalistima na vlasti ne možete ništa bolje ni očekivati. Za provedbu ovih presuda BiH mora mijenjati svoj Ustav. Ta rješenja OHR ne može nametati, moramo to sami uraditi. A, da bi uradili, očigledno je da nam treba novi društveni konsenzus. Međutim, i država i društvo su u ogromnim problemima. Nećemo moći postići konsenzus sve dok ne provedemo dugoročne i kvalitetne reforme, jer samo one mogu polučiti takav rezultat. Po nekim studijama, da sada krenemo temeljito i iskreno u reforme, treba nam dodatnih 30 godina da dostignemo minimum koji se traži u Evropskoj uniji.

Da li ovakva odluka može smanjiti povjerenje građana BiH u Evropski sud za ljudska prava?

Da, to se dešava. Stvara se mišljenje da je i ovaj sud podložan uticajima, lobijima, interesima itd. To nije dobro, posebno ne u današnje doba, kada međunarodno pravo i međunarodne institucije uslijed globalnog kretanja gube na značaju.

Nova i konačna odluka u slučaju Kovačević je najavljena za novembar – kakve su Vaše prognoze i očekivanja?

Mi smo čuli kako glasi odluka u svom suštinskom dijelu, izreci. Ostaje da sačekamo samo obrazloženje iznesenih zaključaka. Međutim, razlika između prve odluke suda i ove Velikog vijeća je brutalno različita. Iskreno, ne znam šta to Veliko vijeće može napisati da nas, s jedne strane, ubijedi da je u pravu s argumentima, a, s druge strane, da shvatimo zašto je vrhunskih sedam sudija, koje su donijele prethodnu odluku “opravdano“ bile u krivu. To će biti jako teško. Meni je teško već sada shvatljivo da na najvišem sudu Evrope se može desiti da Aplikant u prvom stepenu može imati status “diskriminisane osobe“ po više osnova, a u drugom da “zlopotrebljava“ žalbeni sistem. Kakvu poruku “drugostepene“ sudije šalju “prvostepenim“ sudijama, a svi zajedno građanima BiH?