Život u miru nakon silovanja u ratu

Seksualno ratno, ili u bilo kojem vremenu, nasilje nad ženom ne završava se samim činom. U patrijarhalnim sredinama ono se nastavlja u porodici, lokalnoj zajednici, užoj i široj familiji, među komšijama i susjedima.

 

Žena žrtva seksualnog nasilja u patrijarhalnim sredinama percipira se kao krivac, onda kada odluči da progovori o vlastitom iskustvu traume postaje trajno stigmatizirana.Silovanje kao dio ratne strategije posljedica je savršenog poznavanja patrijarhalnih okvira u kojima se odvijalo.

 

 

"Poražavajuća činjenica je kratkoća zatvorskih presuda. Problem je što se ratni zločinici u svojim zajednicama slave kao heroji, što su njihove porodice ekonomski zbrinute za razliku od porodica žrtava, što oni sami dok su u zatvoru baš i ne moraju brinuti o krovu nad glavom što je za dosta žrtava velika briga, što kada odsluže kazne se vraćaju u društvo bez ikakvih reprekusija i mogu nastaviti sa širenjem mržnje i zastrašivanjem svjedoka/kinja... Puno žena se bori za goli opstanak zbog siromaštva u kojem se nalazi. Nerijetko su one jedine hraniteljice porodica, zbog posljedica rata često su bolesne i ako primaju tzv. naknadu za civilne žrtve rata, najčešće je troše na lijekove'', kaže Gorana Mlinarević, pravnica, feministkinja i aktivistkinja, istraživačica posvećena ratnom seksualnom nasilju, navodeći ćutanje koje prati iskustvo seksualnog nasilja uzrokom nevidljivog prenošenja transgeneracijske traume.

 

Ovo je samo dio primjera koji pokazuju teškoće života ''u miru'' žena žrtava seksualnog nasilja, pri čemu je nastavak institucionalnog zlostavljanja koje prolaze žene žrtve seksualnog nasilja u ratu, od trenutka kada odluče da progovore, zasigurno najveći problem.

 

Osim u Zeničko-dobojskom kantonu, ne postoji sistem besplatne pravne pomoći ženama žrtvama seksualnog nasilja. Za razliku od žrtava, optuženom troškove advokata nadoknađuje država. 

 

"U toku krivičnih postupaka koji se vode protiv lica optuženih da su silovali i na druge načine seksualno zlostavljali žrtve, žena koja dođe na suđenje obično bude frustrirana kada vidi da takva osoba ima pravo na advokata čiji troškovi se nadoknađuju iz državnog budžeta, dok je ona prepuštena samoj sebi, i pravnu pomoć može izvjesno dobiti samo od strane nevladinih organizacija. Pored praktičnih implikacija koje to ima, njima društvo na taj način šalje snažnu simboličku poruku – koliko vodi ili ne vodi računa o njihovim potrebama i koliko priznaje njihovu patnju. Prije nekoliko godina su izrađeni strateški dokumenti i zakoni čijim usvajanjem bi položaj preživjelih seksualnog nasilja u ratu bio znatno poboljšan, jer je njhova namjena bila da osiguraju djelotvoran pristup pravdi za sve žene žrtve seksualnog nasilјa tokom rata, uklјučujući odgovarajuća obeštećenja. Radi se o nacrtu Zakona o pravima žrtava torture i civilnim žrtvama rata, Programu za žrtve seksualnog nasilјa u sukobu i torture (2013-2016) i Strategiji tranzicijske pravde. Nažalost, nakon mnogo vremena, znanja i energije uložene u izradu ovih dokumenata, oni na kraju nisu usvojeni, jer je nedostajala saglasnost svih nivoa vlasti, ili dovoljno glasova u Parlamentarnoj skupštini BiH", objašnjava Adrijana Hanušić, viša pravna savjetnica u TRIAL-u, organizaciji koja se bori protiv nekažnjivosti počinitelja najtežih međunarodnih zločina.

 

 

Amandmani na Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom Federacije BiH iz 2006. godine, kojim se konačno priznao status osoba koje su preživjele ratna silovanja kao civilnih žrtava rata u FBiH, nisu bili ti koji su potakli žene da prijavljuju preživljena silovanja, napominje Gorana Mlinarević.

 

"Jako bitno je napomenuti da su žene iz BiH, shvatajući silovanje kao težak zločin, o tome govorile čim su imale priliku i čak i tokom rata su prijavljivale zločine koje su preživjele one lično ili osobe koje su one poznavale, jer na kraju krajeva silovanje je u SFRJ bilo kriminalizirano još ranih 1950-tih (mnogo prije nekih tzv. zapadnih zemalja) i tretirano je kao ozbiljan zločin. Ne smijemo zaboraviti da je, iako je silovanje u ratu već bilo priznato kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, zahvaljujući hrabrim ženama iz Bosne i Hercegovine koje su javno govorile o preživljavanju silovanja, došlo do mobilizacije feministica iz regiona i svijeta koje su se počele boriti i izborile se da silovanje postane priznato kao ratni zločin kojeg je moguće procesuirati", objašnjava Mlinarević, napominjući da nikakve naknade, kako se to zlurado tumači, nisu bile poticaj ženama da progovore o iskustvu strašne traume i počnu prijavljivati zločine ratnog silovanja koje su preživjele.

 

"Ustvari, one su bile te koje se borile da se njihovo preživljavanje zločina prizna kao zločin. Procesuiranje je bitan korak u tom procesu priznavanja, ali nije i jedini. Priznavanje statusa civilne žrtve je također još jedan korak u tom procesu, i za njega su se žene koje su preživjele ratno silovanje, zajedno sa feministicama, morale izboriti. Kako je kod nas sve nakaradno postavljeno, tako je i ovaj status priznat samo u jednom dijelu - Federaciji BiH, i naknadno od 2012. godine u Brčko Distriktu, i to više kao status koji je shvaćen kao socijalna pomoć a ne pravo na reparaciju, dok je u Republici Srpskoj ovaj status ustvari ostvariv samo za osobe koje su podnijele zahtjev do 2007. godine i koje su mogle dokazati 60% oštećenja organizma. U principu, prema međunarodnom pravu, država je dužna osigurati reparacije svim žrtvama teških oblika kršenja ljudskih prava i povreda međunarodnog humanitarnog prava'', objašnjava Mlinarević. 

 

Razliku u tretmanu žena žrtava ratnih silovanja od kantona do kantona i naravno entiteta, kao veliki problem, s razlogom navodi i Seida Karabašić iz Udruženja Prijedorčanki Izvor , dodajući svakako i problem nemogućnosti da se svi procesi vode pred Sudom BiH a ne općinskim sudovima kako je to do sada bio slučaj.

 

"Kada govorimo o procesima koji se vode na sudovima u BiH za zločine silovanja u ratu, možemo reći da se to odvija veoma sporo i da žene žrtve nemaju adekavatan tretman kada govorimo o pravnoj pomoći i zaštiti njihove privatnosti. Procesi za ta krivična djela bi se trebali voditi na Sudu BiH, kako bi sve žrtve imale isti tretman. Došlo je do određenog pomaka pa imamo nekoliko presuda gdje im je u toku krivičnog procesa omogućena i naplata odštete, ali je sve to nedovoljno da bi se zadovoljila pravda i počinioci kaznili na adekvatan način, kako se takva krivična djela u budućnosti ne bi činila. Zbog takvog odnosa prema žrtvama silovanja u ratu imamo sve više žrtava koje ne žele svjedočiti i izlagati se dodatnoj traumatizaciji, jer nisu zadovoljni/e dosadašnjim odnosom i presudama", objašnjava Karabašić, dodajući da je zakonska regulativa dodatno diskriminirajuća za žene povratnice koje su prinuđene da žive u Federaciji BiH kako bi ostvarile svoja prava, uz izostanak solidarnosti na ljudskom nivou sa ženama žrtvama seksualnog nasilja u ratu.

 

"Silovanje u ratu, ali i miru, jedno je od najgorih i najtežih oblika torture koje ljudsko biće doživi i još uvijek nije postignut adekvatan oblik kažnjivosti, kao što ne postoji ni dovoljno solidarnosti i svijesti o tome na ljudskom nivou. U BiH je to dodatno pogoršano zbog situacije u kojoj se država nalazi i dodatnog podgrijavanja mržnje i podijeljenosti  među ljudima, a to dovodi i do nerazumijevanja pa tako nema ni solidarnosti prema žrtvama silovanja u ratu. Za mene lično je veoma zabrinjavajuće kako čak ni žene nisu solidarne prema ovim žrtvama, jer je činjenica da su najveći broj žrtava žene i djevojčice", navodi Seida Karabašić, iz Udruženja Prijedorčanki Izvor.

 

 

Suđenje na opštinskim sudovima nerijetko podrazumijeva zajednički boravak u čekaonici žrtve i počinioca seksualnog nasilja, što bi se uz neznatne intervencije koje ne iziskuju velike finansijske izdatke moglo promijeniti. 

 

''Ono što je još značajnije i izvor najveće brige jeste da pitanje pred kojim sudom će se zločin seksualnog nasilja u ratu procesuirati ima reperkusije na činjenicu koji će se krivični zakon primjenjivati, koliko oštre ili blage će biti kazne, te da li će uopšte biti primijenjeni najviši međunarodni standardi razvijeni u krivično-pravnom sistemu. Nedostatak značajne institucionalne memorije Tužilaštva i Suda BiH je uočljiv kroz analizu pojedinih postupaka koji su vođeni pred niženadležnim sudovima, a rezultirali su oslobađajućim presudama zbog nedovoljnog poznavanja i/ili izostanka primjene relevantnih standarda", zaključuje Adrijana Hanušić.

 

Duboko traumatizirano društvo bez mehanizama podrške direktnim žrtvama traume, uz postojeće ekonomsko siromaštvo i neodgovornost političkih predstavnika/ca svih nivoa, od lokalnih vlasti do najviših tijela države, vodi budućnosti u kojoj će trauma i dalje biti jedini zajedniči imenitelj, a sve ostalo, opet uz obilat doprinos institucija vlasti, faktor razjedinjavanja.

 

Naša stvarnost pretvara se u pano za jeftine političke poruke i čekanje da žrtva dobije dignitet a ne služi kao sredstvo za potkusurivanje sa političkim neistomišljenicima/ama u ukupnoj mizoginoj atmosferi bosanskohercegovačkog društva.