Činim ono što mogu, s onime što imam, ondje gdje jesam

Zastave  

Prethodni vikend se desilo nešto neočekivano – na Trgu je prvi put za 15 godina zapaljena zastava Zagreb Pridea. Naime, kao što Povorka sad već spada u tradiciju, prije njenog održavanja postoji još jedna koja najavljuje Pride Week i sam marš, a to su zastave pokreta i Zagreb Pridea što se ističu na jarbole po glavnim gradskim trgovima i otud vijore sve do samog marša.

Slika je, dakle, sljedeća: Ban Jelačić i LGBTIQ zastave ili Trg žrtava fašizma i Zastave. Ta slika nekima deluje radikalno i radikalno je dobra. Nekim posjetiteljkama i posjetiocima one puno znače, jer ih priželjkuju na trgovima i ulicama gradova u kojima žive; one za njih ne predstavljaju nešto normalno, nisu sastavni dio njihovih gradova i gradskih identiteta pa makar i samo jednom godišnje, pa makar i samo u junu mjesecu. Tako visoko zadjenute zastave obično su nacionalne, državotvorne, njima se ističe moć. Simbolička moć ovih zastava da se zavijore propagirajući moć slobode, moć koja bi morala biti drugačija, radikalna je. I učitavam joj makar malu aluziju na Krležine Zastave.

S druge strane ono što ne smijemo zaboraviti je atmosfera početkom 2000-ih na zagrebačkim trgovima kojima je prolazila Povorka, koja je više aludirala na to da bi se umjesto jarbola sa zastavama pokreta mogla naći vješala na kojima bi visile osobe koje se kriju pod akronimom LGBTIQ. Ulazak na Trg iz Praške te ne tako davne 2002. godine, pred masu spremnu na linč i danas izaziva jezu. I onda 2016. neki mladi nasilnici i homofobi zapale zastavu i to bude jedini incident u vezi sa Sedmicom i Povorkom ponosa.

Još Hrvatska ni’ propala

Kao i zastave, i ovogodišnji slogan zagrebačke Povorke bio je u znaku preoznačavanja moći. Naime, u atmosferi sveopšteg gušenja svega nehrvatskog (prema HDZ-u) i svake riječi kritike, te rasplamsavanja šovinizma, ustaštva i čitave ikonografije koja uz to ide, moto povorke priziva novo domoljublje – tzv. budnicu Ljudevita Gaja iz 1883. godine, neformalnu himnu ilirskog pokreta, te, kako je kazala maršalka Remi, "Još Hrvatska ni' propala dok se mi borimo – protiv mraka, jednoumlja, protiv nasilja, šovinizma, rasizma, homofobije, transfobije, seksizma i svakog oblika isključivosti."

Borbene riječi proglasa o borbi za slobodu, potkrijepile su parole nošene na povorci, sa jasnim odgovorima na političke događaje: Feminizam = antifašizam, Hodam za život, Pride za sve nas, Za freeDOM, LGBT protiv TIPP, Ustajte prezrene na svijetu, Mizoginija ubija, Mržnja nije obiteljska vrijednost, Lezbejke su radnice, Imamo obitelj, Prajd je javno dobro, uz zastave pokreta i Antifa Zagreb, Zelene akcije, Radničke fronte.

Gotovo deset hiljada ljudi je prošlo trasom centra grada dugom oko četiri kilometara plešući u ritmu najveće političke žurke na Balkanu. Bez namrgođenih lica i pokazivanja srednjeg prsta. Ništa povici "Govna", "Idite u Srbiju", "Pedere u logore", ništa skandiranje "Ubij pedera" a kamoli fizičkog nasilja. Ogromna promjena izvojevana za petnaest godina. Vidljiva i dirljiva. Naime, ispred Mimare se skuplja zaista raznolik svijet. Uz svo dužno poštovanje prema selebritijima i političarkama i političarima (Vesnu Pusić su pljuvali što metaforično što doslovno još 2002. godine), tu su različite obitelji u različitim formacijama i, na moje najveće iznenađenje i divljenje, mladi ljudi – ogroman broj srednjoškolki i srednjoškolaca.          

"Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga netko da"

Povorka se završava u parku Ribnjak, gdje se sa bine (nakon sjajnog Elementala), baš kao i u Povorci, prajdizankama i prajdizanoma obraćaju isti ti mladi ljudi – Helena, maturantkinja i Dino, srednjoškolac. Oboje su istakli važnost zajedničkog građenja društva i grada gdje su svi slobodni, gdje će moći da žive dostojanstven život od svog rada.

Helena ističe da Prajd postoji veći dio života njene generacije, a Dino kako je puno učinjeno na smanjenju homo- i transfobije, da su zakoni dobri, a zajednica glasna i ponosna, te pružio podršku svojim vršnjakinjama i vršnjacima da se autuju. Petnaest godina prajdova su očito menjali Hrvatsku kristalno je jasno gledajući i slušajući Helenu i Dina. Oboje su aktivisti i volonteri u Zagreb Prideu i iskoristila sam priliku da porazgovaramo o njihovom aktivizmu.   

Helena, buduća politološkinja, počela je da volontira početkom 2015. kada se prijavila za tadašnji Organizacijski odbor Povorke ponosa (OOPP). Tokom Tjedna ponosa 2014. upoznala je aktivistkinje koje su tada bile u organizaciji i od njih saznala za OOPP, odnosno da se svatko može prijaviti. Ove godine je takođe bila u timu koji je organizirao povorku. Tim je koncipiran tako da sve/i članovi/ice dolaze na sastanke koji se održavaju jednom tjedno, a na kojima razgovaraju o tome što žele te godine ostvariti i dogovaraju se tko će preuzeti koje zaduženje.

Dino je ljubitelj književnosti, prirode i stranih jezika i pohađa strojarsko-tehničku školu. Za sebe kaže da je feminista i aktivista za LGBTIQ prava. U kontakt sa Zagreb Prideom došao je zbog zlostavljanja u školi na temelju vlastite spolne orijentacije. A od početka 2016. je i njihov volonter.

D: Koliko je tebi tvoj aktivizam važan i šta on znači za tebe?

Helena: Aktivizam mi je izrazito važan dio života, pa tako i identiteta. Pod aktivizmom ne podrazumijevam samo volontiranje u Zagreb Prideu i organizaciju Povorke ponosa. Aktivizam je za mene način života i prisutan je u mojoj svakodnevnoj komunikaciji s drugim ljudima. Vrijednosti za koje se borim kao aktivistkinja određuju moje djelovanje u školi, udruzi, krugu prijatelja i prijateljica, pa i u obitelji. Na neki način i razgovor s mamom može biti čin aktivizma.

Dino: Volontiranje u Prideu je vrlo zanimljivo i poučno. Putem udruge sam se uključio i u brojne projekte vezane uz beskućništvo, radništvo, ženska prava. Aktivizam igra veliku ulogu u mome životu. Kada si aktivist, tvoje radno vrijeme i mjesto su uvijek i svugdje. Pronašao sam drugu obitelj i naučio sam gledati na svijet iz drugačije perspektive. Teško je nekome opisati taj osjećaj kada izađeš na ulicu i jasno i glasno kažeš "Dosta!". 

D: Kako je biti LGBT aktivistkinja u srednjoj školi? Šta to zapravo znači i kakav je odnos okoline prema tebi i tvom aktivizmu?

Helena: Nije nespojivo. To znači da koristim svaku priliku da govorim o LGBTIQ pravima, feminizmu, sekularizaciji i ukratko, svemu za što se kao aktivistkinja zalažem. To također znači da povremeno upozoravam profesore/ice na njihove izjave kad smatram da su diskriminatorne u bilo kojem pogledu. Što se tiče reakcija okoline, uvijek ima onih koji/e me u potpunosti podržavaju i onih koji/e ne vide svrhu tog aktivizma ni potrebu za njime. Smatraju da je to traćenje vremena, a u kontekstu Povorke ponosa i novca te da bismo trebali/e zadržati svoje stavove za sebe. Ono što ja vidim kao ispravljanje ili barem pokušaje ispravljanja društvene nepravde, mnogi/e moji/e vršnjaci/kinje vide kao nasilno nametanje vlastitog mišljenja te kao napad na njih. Oko takvih osoba se ni ne trudim u tolikoj mjeri. Pokušavam vrijeme i energiju ulagati u one ljude koji pokazuju određenu dozu razumijevanja i koji su skloni dovoditi pravednost postojećeg stanja u društvu u pitanje.

Dino: U školi sam neprihvaćen od većine osoba. Ali svakoga dana se vraćam tamo i sa svakim dolaskom dokazujem sebi i drugima kolika je snaga naše zajednice. Moji susjedi znaju da sam gej. Jedni okreću glavu od mene, a drugi mi prilaze sa riječima podrške.

D: Odakle dobijaš podršku i energiju/inspiraciju za ono što radiš?

Helena: Najveću inspiraciju dobivam od ostalih aktivista i aktivistkinja s kojima radim i provodim puno vremena u razgovoru upravo o tim aktivističkim temama i aktivizmu samom. Inspiraciju, a posebno energiju mi posebno daju oni/e kojima naš aktivizam užasno smeta i koji/e bi najviše voljeli kad bi nam mogli zabraniti slobodu izražavanja i okupljanja, a od kojih neki/e sjede u saboru. Apsolutno najveća podrška mi je mama, a uz nju i sestra, prijatelji i prijateljice.

Dino: Inspiracija za aktivizam dolazi iz društva. Sve uvrede i mržnja koju moram trpiti me tjeraju da nastavim. Jer jednog će dana tim školskim hodnicima kročiti jedan drugi gej klinac koji neće morati brinuti o tome hoće li neka budala ostvariti svoje prijetnje jer sam ja to već prošao i pomogao to zaustaviti.

D: Šta misliš da je najvažnije u radu sa tvojom generacijom/ama? Šta je ono zbog čega si odlučio/la da uzmeš stvar u svoje ruke – da i ti učestvuješ u kreiranju političke stvarnosti, a da to ne čine samo oni/e dvostruko (i više) starije/i od tebe?

Helena: Ne znam zapravo kad mi se dogodio taj neki mobilizacijski moment. To je bilo nekad u onome periodu kad je udruga U ime obitelji skupljala potpise za referendum o ustavnoj definiciji braka. Shvatila sam da se to tiče i mene i da želim biti dio te promjene koju pokušavamo ostvariti. Najvažnije je to što sam shvatila da to i mogu. Najbolji savjet koji sam dobila bio je taj da činim ono što mogu, s onime što imam, ondje gdje jesam. 

Dino: Nas mlade nitko ništa ne pita. Smatraju nas nezrelim, bahatim klincima. Istina, ima i takvih. Ali i dalje postojimo mi koji imamo toliko toga za reći, ali nas nitko ne sluša. Kada je neki ministar obrazovanja ušao u školu i pitao mlade što misle? Od nas se očekuje da slijepo pratimo nametnuti sistem i da štrebamo informacije koje su nam kasnije sasvim beskorisne. Cijeli sustav je zastario i treba ga mijenjati, isto kao i društvo. A ja ne želim da to rade pohlepni lažljivci ograničeni mržnjom i stavovima koje su im davno nametnuli, isto kao što ih sada nameću i nama.

Nakon govora Helene i Dina, marš se završava na najljubavniji način: Marina Škrabalo čita svoju pjesmu posvećenu Prajdu, podvlačeći njegovu političnost, borbenost i veličanstvenost:

"... I zato danas budimo ponosne
na sve naše borbe
za pravo na vidljivost
za sve naše različitosti
za pravo na javno okupljanje
za rodnu ravnopravnost
za pravo na život bez nasilja
za sjećanje i poštovanje svih naših žrtava
za pravo na rad bez eksploatacije
za planetu zemlju bez kratera pohlepe
za pravo na grad i javne prostore bez korupcije
za otvorene granice bez žica
za dostojanstvo i sigurnost svih naših obitelji
za pravo na otpor otimačini ustava 
za slobodu govora i slobodu smijeha
za pravo na obrazovanje bez dogme
za slobodu naših tijela, svih naših strasti i ljubavi
da se mijenjamo, milujemo i imenujemo vlastitim jezikom
Budimo ponosne na naš znoj i suze od suzavca
na našu solidarnost
na naš užitak u moći promjene!
Živjele i uživale u Prajdu za sve nas!"