Smijeh
Nedavno je društvene mreže preplavila vijest da je zamjenik turskog premijera Bülent Arinc skadalizirao javnost svojom izjavom kako bi ženama trebalo zabraniti da se glasno smiju u javnosti. Nedugo potom, Turkinje su i same uzvratile, na Twitteru, svojim slikama na kojima se smiju.
Bosanke su primile obje vijesti s nekakvom mješavinom divljenja turskim ženama i hinjenog sažaljeja prema njima.
"Čednost je jako važna. To nije samo riječ, za žene je to ukras. Žena bi trebala biti čedna, trebala bi znati razliku između javnog i privatnog. Ne bi se trebala smijati u javnosti", rekao je Arinc, a reakcije su, osim turskih žena, objavili i mnogi opozicioni političari, koristeći priliku da ukažu kako je njegova izjava odraz lošeg stanja ženskih prava u Turskoj.
Istina, privatni prostor kao "ženski prostor" valjda je ključni argument kako istočne tako i zapadne kulturne i civilizacijske prakse u korist smanjenja ne samo broja, već i kvalitete ženskog djelovanja u javnom prostoru, uključujući tu i obrazovne ustanove, medije, umjetnost, i sve druge oblike javne djelatnosti. U tome se, naime, krije odgovor na pitanje zašto su pojedine profesije još uvijek mahom muške, u tome se krije odgovor na pitanje brojnih prebrojavačkih feminističkih udruga i u našoj zemlji - volite i obrazujte svoje žene među četiri zida. Kao svaku svoju sramotu i dragocjenost.
Pošteno je zapitati se koliko bi žena u BiH uopće reagiralo na takvu izjavu nekog političara? Možda bismo i mogli to zamisliti. Možda je dosadni stereotip, ali humor zaista jeste nešto što Bosancima i Bosankama, ili barem oni tako misle, niko nije mogao oduzeti i koji im služi kao odbrambeni mehanizam... već stoljećima. Ponekad posve neprimjeren, ponekad pretjeran, ponekad trapav, ali uvijek spreman za akciju. Možda ne možemo ništa promijeniti, ali možemo se smijati. No, smijemo li se glasno, ili pokrivamo rukom usta? U svoja četiri zida, ili nasred ceste? Hoćemo li "oplakati" ako se previše smijemo? Valjda je ta uzrečica najkonciznije moguće objašnjenje odnosa ljubavi i mržnje prema olakšanju koje donosi smijeh, a za koje očito mislimo da nismo zaslužili.
"Radila sam davno s jednom ženom, kako se ona slatko i glasno smijala, ti si opatica prema njoj!", rekla mi je jednom kolegica, nakon što sam se glasno nasmijala u prepunoj ljetnoj bašti, i izazvala dug i preziran pogled mlade žene za susjednim stolom, ramena obgrljenih unikatnim šalom i dugog vrata skrivenog u vintidž jakni od džinsa.
Smatramo li radost dijelom javnog prostora? Vidimo li javni prostor kao mjesto gdje možemo, budući da podjednako pripada svima nama, biti jako sretni, ili jako tužni? Smiju li se u njemu žene smijati, muškarci plakati, a djeca vrištati? Zašto smatramo život neuljudnim?
Vjerovatno će biti potrebne godine da se generacije koje dolaze oslobode pritiska koji je odgoj iz nekih prošlih sistema nametao, a koji je podrazumijevao javnu uljuđenost kao odsustvo emocije i glasa, i sugerirao ljudima da je njihov privatni život isključivo vezan za prostor u koji taj svoj život mogu skloniti.
Kompletan diskurs socijalizma, paradoksalno, sudjelovao je u eliminiranju intimnosti, eksplicitnosti, seksualnosti, duhovnosti, obilježavajući svaki vid individualnog ponašanja kao devijaciju koja odvraća od napretka kao isključivo kolektivne kategorije. Takve traume još uvijek nosimo sa sobom, i one se vrlo malo razlikuju od onih koje imaju žene (i muškarci) u Iranu, Saudijskoj Arabiji i drugim teokracijama.
Bez obzira na zakone koji su na snazi u zemlji u kojoj živimo, najviše stega i mjera cenzure namećemo upravo jedni drugima, pa ukoliko smo u stanju nečiji glasan smijeh percipirati kao uvredu, nije nimalo čudno da pljuskom u lice možemo smatrati zagrljene istospolne parove, zagrljene bilo kakve parove, ljude sa psima, pse bez ljudi, sve ćemo to shvatiti osobno - osim prljavih šetališta, korzoa zatrpanih papirima i opušcima, haotičnih saobaćajnica. Ljudsko nas smeće ne vrijeđa, i u stanju smo se od prepunih kontejnera koji smrde ograditi kao od nečeg stranog i nečeg što ne pripada nama.
Za razliku od tuđeg smijeha, psa ili tuđe odjeće.
Nije nam problem nepozvanim zavititi u tuđe živote. Dapače, u Bosni je to praska od pradavnih vremena. Danas, ne možemo zamisliti frizersku uslugu koja ne uključuje detaljno ispitivanje o ljubavnom životu, primanjima, karijeri... zauzvrat dobijemo punu podršku frizera u našim životnim odlukama, ma kakve one bile. Familijarni odnosi s piljarima, konobarima, poštarima, dio je bosanskoga duga, i nešto čime se rado ponosimo.
Recimo da nam nikad nije palo na pamet koliko je neuljudno pretpostaviti da je neko dužan pričati nam intimne detalje o sebi dok mu siječemo kosu. Nakon brojnih neugodnih situacija, a djelomično inspirirana i jednoličnošću vlastite svakodnevnice, jednog sam dana, budući da frizere mijenjam često i rado, jednostavno počela izmišljati sebe za svakog novog frizera. Imam kuću u Belgiji, muž mi je u Liječnicima bez granica i trenutno je u Nairobiju, imam dva psa, Bleki ja i Džejka, osmo sam od devetero djece, zapravo sam lezbijka, bila sam plesačica a danas radim koreografije u Amsterdamu, radim za Reuters, nisam kući šest mjeseci u godini, sviram bas gitaru i još dva tri instrumenta, zovem se Magdalena al' svi me zovu Megi, s Kevinom Spaceyjem sam na bem ti mater... bitno je da priče, kao ni frizure, ne sliče jedna na drugu.
Svejedno je, u biti, o čemu pričate, dok o tome šapćete. Svejedno je čemu se smijete, dok skrivate osmijeh rukom i pušete u kragnu, svejedno je zbog čega plačete, ukoliko ste tihi. Nije važno niti jeste li sami, ili vas neko gleda, važno je da se zna da od sebe, od drugih, od svijeta, krijete šta stvarno osjećate i živite.
Prije nego počnemo sažalijevati Turkinje, nasmijmo se jednom, u izlog radnje. Onako, bez mobitela. Onako, nikome.
