Sloboda okupljanja i LGBT zajednica: slučaj Makedonija

 

 

Naime, sloboda okupljanja je Ustavom zagarantovana i svako može da je uživa, osim ako nije ratno ili vanredno stanje. Nema ograničenja da se ljudi mirno okupe i izraze svoj stav i mišljenje, nije potrebna ni posebna dozvola vlasti da se skup održi. U praksi se mirni skupovi najavljuju 48 sati prije dešavanja, kako bi se obavijestila policija, ali i da bi bezbjednost bila osigurana (što se ne može uvijek garantovati, pogotovo ako se radi o okupljanju LGBT zajednice).

 

Sloboda udruživanja i okupljanja je izraz političke emancipacije i osnovna pretpostavka da bi gej muškarci, lezbejke i trans* osobe mogle javno da izraze svoje ideje koje se tiču seksualne orijentacije i rodnog identiteta, ne bi li se na taj način pomakli/e sa margina društva, te da bi mogli/e aktivno učestvovati u političkom životu. 

 

Propisivanje odredbi o  slobodi udruživanja u nacionalnim i međunarodnim pravnim aktima napredak je za razvoj ljudskih prava u Makedoniji, ali primjena istih ostavljena je diskrecionoj ocjeni državnih organa (ko, kad i kako može uživati slobodu mirnog okupljanja), što u praksi znači kršenje te iste slobode. Sloboda je uslovljena time ko organizuje skup, koji je glavni politički zahtjev koji stoji iza istog, ali i da li je zahtjev u skladu sa heteronormativnom politikom.

 

 

 

U Makedoniji se prava seksualnih manjina smatraju kontraverznim, provokativnim i iritantnim pitanjem, koje je u suprotnosti sa stavovima većine.  Javno izražavanje stavova, kao i javni skupovi LGBT zajednice, nailaze na neprijateljske reakcije, odbacivanja i negiranja. U posljednjih nekoliko godina te reakcije su eskalirale u nasilje od kojeg država ne štiti žrtve, nego naprotiv - nasilje se podržava i podstiče iz medijskih i političkih centara moći.

 

 

Godine 2012. organizovan je ''Marš tolerancije'' pod sloganom „Protiv homofobije, transfobije i mizoginije“, gdje je na samom početku napadnuto dvoje LGBT aktivista. Napadač, koji je poznat od prvog dana, još uvijek nije sankcionisan. Jedan od napadnutih učesnika marša, Kočo Andonovski prvi javni LGBT aktivista u Makedoniji, kaže da je ''trenutno neprihvatljivo da se LGBT zajednica politički artikuliše i da postane sagovornik bilo koje političke strukture koja želi da dođe na vlast u Makedoniji. Strah od političke artikulacije LGBT ljudi razotkriva cijelu agendu koja se godinama strpljivo sprovodi, a posebno od 2008. godine naovamo. Ona podrazumijeva ne samo pokušaje da se spriječi jačanje nekih novih osvještenih grupa, već obeshrabruje i one koje su već politički osvještene.''

 

 

 

 

U junu 2013. godine odrzana je Nedelja ponosa u okviru koje su se održavali različiti događaji vezani za  LGBT prava. Na otvaranju nedelje, u toku promocije priručnika za prava trans osobe, LGBT centar za podršku u Skopju je bio napadnut od strane huligana koji su bacali kamenje, dimne bombe i druge predmete. U tom napadu povredjeni su učesnici/ce promocije i jedan policajac.

 

Prema informacijama organizatora Nedelje ponosa, policija je informisana o seriji događaja i zbog osjetljivosti teme, organizatori su tražili veće mjere zastite, ne samo u okolini centra za podršku LGBT osobama, nego i u širem dijelu čaršije, gdje su tada bile prostorije LGBT centra za podršku. Umjesto povećane prisutnosti policije, samo nekoliko policajaca sjedilo je u okolnim kafićima, a kada je nastala direktna opasnost, policajci koji su "štitili" mjesto događa su se polako udaljili i nisu pružili zaštitu.

 

Ovaj napad zabilježen je u vidu video snimka zaštitne kamere koja je bila postavljena na ulazu centra. Predstavnici LGBT centra za podršku su ogorčeni (ne)reagovanjem institucija, zato sto ignorišu ključni dokaz da pronađu i kazne napadače. Naime, kamere pokazuju cijeli napad, lica napadača, neprofesionalno postupanje policije. Ilustracije radi, snimci te iste kamere su bili korišteni od strane suda kao ključni dokaz u sudskom postupku koji se vodio protiv grupe huligana koji su učestvovali u etnički motivisanim sukobima nekoliko mjeseci prije Nedelje ponosa, a u tim sukobima je LGBT centar za podršku ponovo bio meta napada.

 

U dva navarata pokušano je spaljivanje centra, a u zadnjem pokušaju napravljene su ogromne materijalne štete. Do danas nijedan od ovih napada nije riješen, niti je izazvao javnu osudu od strane države.

 

 

Šutnja vlade i nereagovanje nadležnih organa, pogotovo tužilaštva i policije, na napade motivisane mržnjom čine državu saučesnicom u napadima, koja šutnjom daje direktnu podršku nasilju. U kontekstu u kojem ne postoji politička volja da se omogući LGBT osobama da uživaju svoja prava, doprinosi se skrivanju ljudi, životu u strahu i nesigurnosti, što dovodi do društvenog pogubljenja zajednice i cijelog pokreta. Naime, slična iskustva pokazuju da je svaki idući napad okrutniji, jer onaj prethodni niko nije osudio niti sankcionisao. 

 

Mediji su veoma snažan katalizator homofobne propagande. Preko medija, koji su dežurni čuvari politike koja potiče nacionalizam i homofobiju, šalje se poruka koja podržava nasilje i podstiče „odrubljivanje glave“ onima koji su drugačiji. Društvene mreže su osnovni alat za širenje homofobije i podsticanje nasilja. Ljudi koji to rade perpetuiraju nasilje i iznad zakona su - nakon svake prijave protiv potencijalnih nasilnika zajednica dobije ozbiljnu prijetnju koja često preraste u nasilni akt. Nesankcionisanje govora mržnje legitimiše ponovni napad.

 

Posljednji napad je kao rezultat imao teške tjelesne povrede osobe, strah i nesigurnost među zajednicom, aktivistima/cama i organizacijama koje rade na zaštiti prava LGBT  osoba. Na dvogodišnicu od početka rada LGBT centra za podršku, grupa LGBT aktivista i podržavaoci LGBT zajednice, slavili su dvije godine uspješnog rada u kafiću u centru grada. U jednom trenutku grupa od 30-tak ljudi sa kapuljačama započeli su stravičan napad staklenim flašama i kamenjem prema kafiću. Ispred kafića u direktnom fizičkom napadu teško je povrijeđena jedna žena, a u kafiću desetoro ljudi je zadobilo posjekotine po tijelu.

 

''Ne tražimo nista više, osim da se napadači uhvate i kazne, zato što ih svako nekažnjavanje osnažuje'' izjavila je Irena Cvetković, dugogodišna aktivistkinja. ''Nekažnjavanje je razlog zbog koga se oni lako organizuju za nasilje.  Ova zajednica postoji i postojaće, zato nijedan napad neće napraviti da ona nestane, ali ako se ne sankcioniše, nasilje će se samo povećavati,'' dodaje Cvetković. 

 

 

 

Nakon posljednjeg napada, zatražili smo odgovor od nadležnih organa o tome šta su uradili da rasvijetle slučajeve napada na LGBT osobe. Najčešći odgovor bila je - šutnja, ili ''istraga je u toku''.

 

Prema najnovijim informacijama iz Ministarstva unutrašnjih poslova Makedonije, dosad su poslana dva izvještaja u tužilaštvo u vezi napada za vrijeme Nedelje ponosa i posljednjeg napada u kafiću. Marko Zvrlevski, Glavni tužilac Makedonije na pitanje dokle je došla istraga u vezi sa napadima na LGBT zajednicu u posljednje dvije godine, izjavio je da nije upoznat da uopšte postoje ovi slučajevi. Aktivisti/ce se okupljaju svake nedjelje ispred nadležnih institucija da bi demonstrirali svoje nezadovoljstvo reakcijom države na seriju napada, ali i da bi dobili odgovor na pitanje do kada će istraga biti u toku.