Sigurnost

 

 

''Davore, nemoj, ovdje stari ljudi žive, i smetaš im.''

''Hoće baka od danas živjeti ovdje, umjesto s nama?''

''To ćemo danas vidjeti.'' 

''Zašto bi otišla ovdje da živi, ljepše bi joj bilo u kući? A i mene bi zaboravila.'' 

''Ne bi te zaboravila.''

 

Žena je izvadila tanku cigaretu i zapalila ju, povukla dva dima, i ugasila na srebrnoj tabakeri.  Spazila je sitnu ženu bujne kose kako prilazi sestri na recepciiji i srdačno s njom razgovara. Izvadila iz torbe kesu, sestra je pažljivo vadila iz nje stvari, pogledala, i vratila. Žena je sjela pored Helene i nasmiješila se. 

 

''Vi ste došli vidjeti nekog svog?'' Heleni je bilo neugodno.  Imala je osjećaj da ugašena cigareta smrdi iz torbe.

''Da...'', mlada je žena napravila kratku pauzu i kao da je imala još nešto dodati, pa odustala. 

''Ja ne znam šta bih. Znate kako je. Ja radim, muž radi, on je još mali i oko njega je još posla. Muž i ja planiramo još jedno dijete u naredne dvije godine... Oprostite, ja sam odmah krenula sa svojom pričom, ali sluđena sam sasvim...''

''Ne, u redu je.''

'' ... i kažem, jedino što mogu da uradim je da je stavim u dom, mamu. Novca za to imamo, ovdje bi je pazili kao što vidite sigurno, ja joj ne bih bila toliko pri ruci. A ima i svoje vršnjake ovdje pa se druže, šta će ona s nama? Ne mogu, onako kad dođem s posla sva satrana, ona bi pričala, a ja nervozna'', Helena je uzela i zapalila onaj opušak. ''Je li vam smeta... oprostite, nisam upamtila ime.'' 

''Mirela.''

''Mirela, je li vam smeta što pušim? Ne mogu, izludjet ću, tempo mi je takav. I psa imam, to je mali htio da nabavimo. A ona kad ja dođem hoće tablete da joj prebrojim, ona se toga ne sjeća, a ja jedva znam ko sam, navečer se samo onesvijetim, znate kako je. Jeste vi zadovoljni ovim mjestom, mislim uslugama i tako...?''

''Da. Jesam. Mislim da može bolje, ali mislim da je njima dobar svaki dan kad mi dođemo'', Mirela se opet nasmiješila. 

''Da, da, pa naravno, svako voli društvo, voli kad se dođe, kad vide porodicu'', Heleni je malo pukao glas od žeđi i cigarete, koju je opet ugasila, pogledajući u smjeru sestre, koja je uskoro prišla Mireli i pozvala ju u sobu 34, da je štićenica spremna. 

 

Mirela je ušla u malu, prozračenu sobu, u čijoj je pastelnoplavoj i ružičastoj izmaglici sjedila sitna starica, kose pune sivih kovrdžica, poput dugmića. Privukla je stolicu njenoj. 

 

''Donijela sam ti kuglof i oprala sam plavu pidžamu u omekšivaču koji voliš.'' 

''Hvala ti, jede mi se slatko čitav dan. Čitav dan samo maštam da pojedem nešto slatko. A trebala si ostaviti Asiji to, ona više voli'', napravila je gestu kao da želi vratiti kolač natrag u kesu. 

''Ne, ne, kupila sam ja Asiji, to je za tebe, slobodno'', Mirela je slagala stvari na komodu. 

''Kako je Bakir? Je li se pazite, pazite se dabome? To je najvažnije, ne treba čovjek da uzima zdravo za gotovo kad ima čo'eka uz sebe'', nena se nasmiješila i taj je osmijeh dao potpuno dugi izraz njenom licu. Na jedan tren, ona je bila neko drugi, neko davno prošao. 

 

U međuvremenu, u predsoblju, Helena je razgovarala s medicinskom sestrom, koja je neumorno, ali sve s jednakim izrazom lica, objašnjavala kako rade stvari u domu, kako žive, ko i koliko dolazi, spomenula i novce, i mogućnosti, od čega je Helena postajala, čini se, sve nemirnija. Ispod stolice se zavukao dječak, stiščući autić među prstima, pomno slušajući, povremeno zbunjeno trepčući. 

 

''Svašta se događa, svega se mi nagledamo. Evo ova djevojka, Mirela, dolazi svake sedmice. A ima ih koji nikad ne primaju posjete.''

''A njena majka je ovdje?''

''Nije. Žena koju posjećuje nije njena majka.''

''A ne?'' Helena je posegnula za još jednom cigaretom, ali samo ju držeći među prstima. 

''Ne. Ona je majka od prijateljice, koja je poginula. Mirela je nastavila posjećivati, stara je zove kćerinim imenom, pita za kćerinog muža, za unuku. Potpuno je senilna. Mirela s njom priča kao da je sve to tako. Ima puno godina i dosta problema, neće još dugo.''

 

Sestra je ustala i otišla do recepcije, dočekati posjetu. Helena je neko vrijeme ostala nepomična, zatim se prenula i uzela za ruku dječaka, vukući i svoju i njegovu torbu u ruci u kojoj je i dalje gnječila cigaretu. 

 

''Je li to sad idemo kući po baku?'' - navaljivao je dječak.

''Ja mislim da će baka ostati kući s nama.'' Helena se osmijehnula sinu: njegov osmijeh bio je potpuna preslika njezinog, ispod identičnog, uskog nosa. 

U međuvremenu, u sobi 34. Mirela i nana su i dalje razgovarale, jedući kolač. 

''Sjećam se, kad si se udavala, taj dan, probudila si se ujutro i rekla mi: imam osjećaj da od danas više ništa neće biti isto. Tako si kazala. A ja sam ti rekla da neće, al' da će bit' dobro, da ti sad moraš imati svoj život, sjećaš se?''

''Sjećam.'' 

''I kad se rodila Asija, rekla si isto da više  ništa neće biti isto. A vidiš da jeste, evo mi i dalje svakog petka jedemo kolače, k'o da nisu godine prošle, a Asja već velika... Je li na Bakira liči?''

''Liči na Bakira.'' 

''Što mi ne dođeš nekad, s njima? Poželjela sam ih...'' 

''Doći ćemo, mama, već idući petak.'' 

''Siguno?''

''Najsigurnije.''