Različitost u klupama – (nedostižni) ideal?
Uprkos zakonskim propisima, dječak nije mogao da pohađa nastavu, jer nije imao personalnog asistenta, što je njega i njegove roditelje koštalo 3 izgubljene godine školovanja. Konačna presuda ponovo izvlači na vidjelo ključno pitanje – da li je moguće natjerati obrazovne institucije u BiH da rade u skladu sa zakonima i obezbjede ''obrazovanje za sve'' u Bosni i Hercegovini?
Dječak E.B. je kao dvomjesečna beba imao operaciju na srcu, koja je dovela do poteškoća u razvoju. Roditelji ga na vrijeme upisuju u Osnovnu školu 'Vrapčići', no dječak nije prihvaćen od strane drugih učenika, što pogoršava njegovo psihičko stanje. Iz O.Š. 'Vrapčići' traže da se dijete prebaci u specijalnu školu, te da se uradi ospervacija u Centru 'Vladimir Nazor' u Sarajevu. Opservacijom je dokazano da je E.B. psiho-fizički sposban da pohađa redovnu školu. Nakon nastavka školovanja u O.Š. 'Vrapčići' u trećem razredu mu je dodijeljen asistent, koji je ubrzo povučen iz – kako je zvanično navedeno – finansijskih razloga. E.B. nakon toga nije nastavio školovanje, i tako je već tri godine.
Međutim, roditelji podnose tužbu protiv nadležnih obrazovnih institucija, pozivajući se na diskriminaciju, i u martu 2011. godine dobijaju parnicu koja je trajala godinama. Presudom je Ministarstvo obrazovanja, nauke i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona proglašeno krivim za diskriminaciju. Emir Prcanović, generalni direktor Udruženja Vaša prava koje je zastupalo porodicu Brkan u ovom slučaju, navodi da je bit ove presude u tome što daje šansu za još oko 165 djece sa posebnim potrebama na području Mostara, da se uključe u redovno obrazovanje.
''Slučaj E. B. pokrenuli smo sa ciljem da dokažemo da se radi o očitoj diskriminaciji i različitom tretmanu djece u redovnom obrazovanju. Značaj ove presude ogleda se u činjenici da smo mi već par identičnih slučajeva riješili koristeći se presudom u slučaju E. B. kao sredstvom pritiska na one koji su činili diskriminaciju'', istakao je on. U Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke ne vide problem sa implementacijom zakona o inkluziji, niti se osvrću na donete presude protiv njihovih kolega sa kantonalnog nivoa. ''Djeca i mladi s posebnim potrebama stiču obrazovanje u redovnim školama i prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama,'' tvrdi federalni ministar obrazovanja i nauke Damir Mašić.
No, sa terena dolaze alarmantni podaci. Tako u maju 2011. godine, ombudsmenka Nives Jukić skreće pažnju na sve veći broj žalbi koje se odnose na diskriminaciju djece sa posebnim potrebama, navodeći da je deo problema i finansijske prirode, jer ne postoji stručan kadar za provođenje inkluzije u školama.
Realnost isključenih
''...Što je još važnije, danas je moguće ustanoviti prisustvo hromosomske mutacije u još nerođenog djeteta koje bi imalo tešku nasljednu bolest i bilo bi na nesreću i teret ne samo sebi nego i cjeloj svojoj okolini. Zahvaljujući mogućnostima kojima raspolaže savremena medicina, sve ove bolesti se mogu dijagnosticirati prije rađanja bolesne jedinke, tako da oboljelih više uopće ne bi moralo da bude.''
Ove rečenice mogu se pročitati u udžbeniku za 2. razred gimnazije koji se nalazio na listi odobrenih udžbenika za srednje škole u Federaciji BiH. Trebalo bi da znamo da hromosomska mutacija može biti i Down-ov sindrom, a učenici 2. razreda gimnazije bi upravo mogli dijeliti klupu sa nekim koga ''uopće ne bi moralo da bude''.
Sabina Šunjić, majka je djevojčice Edne koja ima Down-ov sindrom, i koja ide u treći razred osnovne škole. Kada je Ednu trebalo upisati u prvi razred, u osnovnoj školi 'Hrasno' u Sarajevu majci su objasnili da nemaju adekvatnih uslova i kadra koji će obrazovati njenu kćerku. Otišli su u drugu općinu, osnovnu školu ''Skender Kulenović'' na Dobrinji, gdje je tih mogućnosti bilo.
Adisa Pamuk, direktorica Udruženja za podršku osobama sa intelektualnim teškoćama na području Kantona Sarajevo 'OAZA' i majka djeteta sa autizmom, smatra da je diskriminacija u odgojno – obrazovnim institucijama realnost, uprkos gotovo idealnim zakonima.
Međutim, Fikreta Čumur, nastavnica bosanskog jezika u Osnovnoj školi 'Podlugovi'' iz Ilijaša i stalna nastavnica Udruženja 'OAZA', gdje sa djecom sa intelektualnim poteškoćama provodi vrijeme na edukativnim radionicama, tvrdi kako diskriminacije u redovnim odgojno-obrazovnim institucijama uopšte nema.
''Ja se neću složiti da bilo koji prosvjetni radnik i škola ne želi raditi sa djecom koja imaju intelektualne poteškoće. Ja u svom razredu imam dvoje djece sa intelektualnim poteškoćama kojima se i ja i moje kolege prilagođavamo prakticirajući individualni oblik nastave za svu djecu u razredu, čime nikoga ne izdvajamo kao posebnog, jer svako dijete je u stvari posebno na svoj način i ima potrebu za individualnim programom '', ističe ona. Na pročitanu lekciju iz biologije za gimnazijalce, nije imala komentar.
U oktobru 2011. godine Udruženje Život sa Daunovim sindromom potpisalo je protokol o saradnji sa direktorima 30 osnovnih škola. Ideja je da se 120 nastavnika iz Kantona Sarajevo obuči za rad sa djecom sa posebnim potrebama. Program podržavaju UNDP i Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a koje je obezbjedilo i Centar za edukaciju i razvoj nastavnih tehnologija u kojem će se obavljati obuka nastavnika.
Međutim, čini se da je ovo kap u moru problema. Školama i obrazovnim institucijama najveći izazov je promjena svijesti – kako među nastavničkim kadrom tako i među učenicima – i prihvatanje realnosti u kojoj postoje djeca koja imaju drugačije potrebe, koja moraju biti pored nas i sa nama. Stoga bi odgovorne institucije trebalo da se, kao prvi znak dobre volje, pobrinu da citirane rečenice nikada više ne nađu svoje mjesto u školskim udžbenicima.
