Ravnopravnost nije prioritet?

Opozicija i civilni sektor pokušali su da amandamanima i apelima da spriječe ovu odluku, ali bez uspjeha i razumijevanja.

Već na prvoj sednici Skupštine Srbije na kojoj je formirana nova Vlada, Zakonom o ministarstvima, poslanička većina u Skupštini Srbije, ukinula je postojanje Uprave za rodnu ravnopravnost, što se danima u kuloarima najavljivalo.

Uzaludni su bili apeli civilnog sektora da se to ne čini i da takva odluka može naštetiti Srbiji na putu pridruživanja EU zbog ratifikovanih međunarodnih ugovora, ali i direktno u sprovođenju aktivnosti i programa na polju žaštite ljudskih i manjinskih prava, ženskih prava i kvaliteta života i žena i muškaraca, bez diskriminacije i nasilja.

U ime poslaničke grupe Demokratske stranke, Gordana Čomić je podnijela amandaman kojim je traženo da se spriječi ukidanje Uprave za rodnu ravnopravnost koja pri Ministarstvu rada i socijalne politike postoji od 2008.godine kao prvi izvršni mehanizam Vlade nadležan za poslove ostvarivanja i unapređivanja rodne ravnopravnosti.

Kako je prilikom obrazlaganja amandmana rekla Gordana Čomić „ukidanje Uprave za rodnu ravnopravnost je nepotrebna šteta, a ne novčana ušteda“.  Prema njenim riječima, to neće doneti korist nikome, posebno što je samo osnivanje Uprave pokazivalo jedno strateško opredjeljenje koje je uneto u Nacionalnu strategiju.

Sada, i pored najave da će se osmisliti neko novo tijelo koje će biti efikasnije, nije sasvim jasno ko će biti nadležan da sprovodi Nacionalnu strategiju, jer je Uprava za rodnu ravnopravnost učestvovala i u usvajanju Nacionalnog plana za primjenu UN Rezolucije 1325 „Žene, mir i bezbednost“ o ulozi žena u sektoru bezbednosti, gde su postignuti ozbiljni rezultati koji su podigli ugled srpskog parlamenta u svijetu.

Sa druge strane, obrazloženje vladajuće većine za odluku o ukidanju, odnosilo se na preporuke UN da se formira telo koje bi u svim sferama implementiralo principe rodne ravnopravnosti, jer je procijenjeno da je Uprava kao mehanizam koji pripada jednom ministarstvu, zapravo onemogućena da utiče na politike koje je kreiraju i primjenjuju u ostalim resorima.

Takođe, navedene su i preporuke međunarodnih organizacija, kao što su OEBS i Evropski institut za rodnu ravnopravnost,  koje idu u prilog potrebi da se Uprava zamijeni nečim drugim što bi bilo efikasnije i pre svega „nezavisno i u sklopu Vlade, ali na najvišem nivou“, kako bi se sprovodila Pekinška platforma.

Govoriti o hipotetički organizacionoj strukturi koja će zamijeniti Upravu, a ne podnijeti amandman kojim se definiše, bio je jasan signal da vladajuća partija nema spremno riješenje koje bi odgovorilo na ove zahtjeve, pa je umjesto odgovora na to pitanje, javnost mogla da zaključi  kako je pozadina ubrzanog ukidanja Uprave zapravo politička.

Uprkos svim dobrim stvarima i pomacima koji su proteklih godina napravljeni u pogledu rodne ravnopravnosti i procesima u ovoj oblasti, argumentacija za ukidanje svela se na to kako se dosadašnje rukovodstvo „nedogovorno odnosilo prema svojim obavezama“, kako nije postojala koordinacija ni sa matičnim Ministarstvom kojem pripada, te da se rad Uprave svodio „isključivo na rad na projektima“ o kojem nisu obavještavali Ministarstvo, jer je to posao koji je obezbeđivao „izvor finansiranja za odredjeni zatvoreni krug nevladinih organizacija“.

Po skupštinskim kuloarima, ali i među novinarima se čula priča da je u pitanju zapravo politički obračun između nekada vladajuće Demokratske stranke, čiji su kadrovi u Upravi, sa jedne strane i potrebe Srpske napredne stranke da na sve pozicije postavi svoje ljude ili zahvaljujući većini u parlamentu, isključi opoziciju gdje god je to moguće.

Apeli civilnog sektora nisu bili dovoljni, primjedbe i amandmani opozicionih poslanika takođe, a ukidanjem Uprave nije dat ni prijedlog za novo tijelo, već samo obećanje. To je još više ogorčilo nevladine organizacije koje su uputile otvoreni poziv vladajućoj većini da što hitnije ispuni dato obećanje, jer je od „suštinskog značaja da se ostvari kontinuitet u oblasti razvoja politika jednakih mogućnosti i da se nastave započeti procesi“.

Ovaj poziv i zahtjev nevladinog sektora podržalo je nekoliko desetina poznatih aktivista i preko pedeset organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom i unapređenjem prava i procesa razvoja rodne ravnopravnosti, ali je izostala reakcija šire javnosti, možda delimično i zbog sve težeg stanja u medijima u Srbiji.

Nikome nije jasno zašto je ekonomski faktor uopšte naveden kao razlog zbog kojeg Uprava nije prioritet, kada se ima u vidu da je prošle godine iz budžeta bila finansirana sa tri miliona dinara, dok su neka druga tijela, kao što je Kancelarija za dijasporu ili Kancelarija za vere pri Vladi Srbije dobile 325, odnosno čak 817 miliona.

Posebno što se za ta tijela našao mehanizam po kojem su ostala i opstala, za razliku od Uprave koja najveći procenat sredstava dobija upravo na osnovu projekata za koje konkuriše van države.

U društvu u kojem je diskriminacija, prije svega žena i manjina, čak i u državnim institucijama još uvijek uobičajena, prolazi neprocesuirano; kada nasilje u porodici gotovo svake sedmice odnese po jedan ženski život; kada se inkluzija svede na segregaciju i getoizaciju, Srbija trenutno nema centralni državni mehanizam koji se bavi pitanjima rodne ravnopravnosti i kako stvari stoje, neće ga imati još izvjesno vrijeme.