LGBTI osobe i azil: Odlazak u Kanadu

Naš 27-godišnji sagovornik koji je želio ostati anoniman, napustio je Bosnu i Hercegovinu prije nešto više od pola godine. Kao LGBTI osoba u svojoj zemlji nije nailazio na potporu sredine u kojoj živi, te su strah, nesigurnost i anksioznost postali sastavni dio njegovog života. Čitajući o državama u kojima se LGBTI prava najviše poštuju, odlučio je da će njegovo novo mjesto boravka biti Kanada.

 

 

Otkrivanje mog seksualnog identiteta počelo je poprilično rano, oko petog razreda osnovne škole kada sam počeo da osjećam privlačnost prema muškarcima. U isto vrijeme moje kolege su počele da osjećaju privlačnost prema djevojkama. Međutim, u tom trenutku istovremeno sam doživio i strah, s obzirom na to da sam odrastao u religijskoj sredini koja istospolne veze smatra neprirodnim, razvratnim, devijantnim i slično. Odrastajući u muslimanskoj porodici koja ima dugu tradiciju obitavanja u sklopu vjerskih institucija znao sam da je homoseksualnost grijeh. Nešto što je protiv načela Boga/Allaha. Barem sam to tako mislio u tom trenutku. Tokom osnovne, ali i srednje škole bio sam jako povučen dječak, te sam doživljavao razna maltretiranja i uznemiravanja mojih prijatelja iz razreda. Ona su dolazila u vidu fizičkog maltretiranja, ponižavanja ili kroz korištenje nekih uvredljivih nadimaka poput "pederčiću", "curice" i slično. Sve se ovo dešavalo iako niko od njih nije znao da sam homoseksualac. 

 

Moj prvi susret s osobom koja dijeli istu sklonost prema istom spolu desio se dok sam bio treća godina fakulteta, preko socijalne mreže za gay, biseksualne i transrodne osobe. Nakon dopisivanja, stekao sam nekako hrabrosti da se upoznam s njim uživo. Bilo me je strah, jer sam se pitao da li će nas netko vidjeti i nekako znati da smo homoseksualci, pa će nas pretući. Međutim, ništa se nije dogodilo, a nakon toga bio sam sve opušteniji dok sam upoznavao nove dečke. Moje prvo autanje bilo je mojoj najboljoj kolegici u februaru 2016. godine. Desilo se to u jednom od kabineta našeg fakulteta. Mnogo sam bio uplašen, srce mi je htjelo iskočiti iz grudi, ali nakon pola sata sakupljanja snage rekao sam joj: "Imam nešto važno da ti kažem". Ona me zabrinutim pogledom pogledala i upitala da li je sve u redu, da li se nešto loše desilo i slično. A ja sam joj rekao da sam gay. Ona me pogledala u šoku i pitala da li sam siguran, i kada sam postao toga svjestan. Taj dan smo proveli dugo vremena zajedno pričajući o LGBTI osobama i svemu što ih muči kroz odrastanje. Nakon tri mjeseca, odlučio sam da kažem svom najboljem drugu koji me je samo sa smješkom s cigarom u ustima pogledao i rekao "pa dobro i šta sada". Autovanje porodici je bilo mnogo teže za mene, nego autovanje prijateljima. Iako me danas brat i sestre prihvataju ovakvog kakav jesam i dalje imaju neka nerazumijevanja i otpor. Najmlađa sestra stupila je u kontakt sa gatarom da bi je pitala da li se ja mogu promijeniti ili izliječiti. Međutim, sav taj njihov strah dolazi zbog okoline, koja bi ukoliko se sazna za moju seksualnu orijentaciju, moje roditelje odbacila i ponizila.

 

 

Mnogo je razloga koji su utjecali na moju odluku da napustim zemlju. Najprije stalno prisutni osjećaj nesigurnosti, straha, trenuci anksioznosti. Ali, svakako su tu i pitanja perspektive. Naprosto, život u BiH je postao nemoguć. Plata koju sam dobivao, bila je dovoljna samo za preživljavanje. Također, tu su i politička prepucavanja koja iz godine u godinu rastu i prikrivaju sve probleme s kojima se BiH susreće. Moja definitivna odluka da napustim BiH bila je u januaru 2018. godine kada je jedan poznanik za kojeg sam mislio da je jako dobra osoba, koja ne želi nauditi nikome, bez razmišljanja tokom razgovora o LGBTI osobama spomenula da ih sve treba pobiti. U tom trenutku sam bio u šoku, ali je moj prijatelj brzo reagirao i rekao da moramo da idemo. Taj trenutak naveo me da počnem da radim na definitivnom odlasku. 

 

 

Prije samog procesa prikupljanja potrebne dokumentacije donio sam odluku da ću tražiti azil u drugoj zemlji. Istraživajući preko interneta sve države koje LGBTI osobama garantuju osnovna ljudska prava, shvatio sam da je Kanada definitivno na prvom mjestu, te dovoljno daleko od našeg balkanskog mentaliteta koji je, što bi rekli, svakom loncu poklopac. Uvijek su u pravu i za sve njihovo mišljenje ujedno važi i za stručno mišljenje, pa tako i u vezi sa LGBTI osobama. Obratio sam se Sarajevskom otvorenom centru za pomoć, a oni su mi objasnili cijeli proces od prikupljanja dokumentacije za odlazak, do samog procesa prilikom apliciranja za azil. Najteži korak je bio dobiti vizu. S obzirom na to da BiH nije članica EU, za odlazak u Kanadu bila je potrebna viza. Jako sam se plašio da ću biti odbijen, te sam mnogo vremena proveo čitajući komentare ljudi koji su odbijeni. Međutim, na kraju sam shvatio da je najbitnije dostaviti ambasadi svu traženu dokumentaciju i problema vjerovatno neće ni biti. Dobio sam turističku vizu na 10 godina, a nakon što sam stigao u Kanadu kao turist, podnio sam zahtjev za azil na osnovu seksualne orijentacije. Trenutno sam u procesu dobivanja azila, odnosno čekanja saslušanja kojeg mora svaka osoba koja aplicira za azil u Kanadi da prođe. Prije je to bio kraći vremenski period od otprilike dva mjeseca, međutim s obzirom na to da je priliv novih izbjeglica znatno porastao, a zbog nedostatka ljudi koji obavljaju saslušanja, taj period oduljio se na jednu i po do dvije godine. Ja sam trenutno u šestom mjesecu čekanja. Nakon što izbjeglica dobije datum za saslušanje, prethodno prikupljanu dokumentaciju (sređenu sa advokatom kojeg besplatno svaka izbjeglica dobije) dužna je dostaviti Odboru za izbjeglice i imigraciju u Kanadi – Odjelu za zaštitu izbjeglica, koji će ju pregledati a zatim na saslušanju postavljati pitanja koja im nisu jasna. Njihov zadatak je zapravo ustanoviti kredibilitet i istinitost priče koju im izbjeglice prethodno dostave. Međutim, sve izbjeglice koje čekaju saslušanje imaju pravo na rad, školovanje – ukoliko žele da studiraju na univerzitetu ili koledžu, morat će da plaćaju kao internacionalni studenti, zdravstvenu zaštitu, dok ne pronađu posao imaju pravo na socijalnu pomoć koja je više-manje dovoljna za mjesec. Također, tu su mnoge organizacije koje pomažu izbjeglicama ukoliko im je potrebna pomoć oko smještaja, odjeće, hrane, besplatnog učenja engleskog ili francuskog i slično. Ograničenja su otprilike minimalna, koja prestaju nakon uspješnog saslušanja, odnosno dobivanja stalnog boravišnog statusa. Jedino veće ograničenje jeste napuštanje Kanade u toku trajanja cijeloga procesa. Naročito je zabranjeno vratiti se u zemlju iz koje dolazimo. Prikupljanje dokumentacije/dokaza za saslušanje mnogo je kompleksnije od prikupljanja dokumentacije za vizu, te obim istih zavisi od slučaja do slučaja. Savjetujem svim osobama koje žele da podnesu zahtjev za azil u nekoj sigurnoj zemlji, da sa sobom ponesu dokumente poput rodnog lista, uvjerenja o državljanstvu, lične karte, diplome o završenom školovanju i slično.

 

 

Tokom tih nekoliko mjeseci od lične odluke do samog odlaska, mnogo toga mi se vrtilo po glavi. Šta ću da radim ako me odbiju za vizu ili za azil? Kako da provedem ostatak života u BiH skrivajući svoju seksualnu orijentaciju? To je bio jako stresan period za mene, te sam se obratio SOC-u za psihološko savjetovanje, a oni su me uputili u Fondaciju Krila nade. Razgovor sa psihologinjom je donekle smanjio moje strahove i anksioznost. 

 

 

U Kanadu sam stigao sredinom 2018. godine, sam, sa ruksakom i jednim koferom ljetne odjeće, nekoliko najdražih knjiga i posebnih darova od prijatelja. S jedne strane bio sam jako sretan. Napokon sam u zemlji gdje mogu biti to što jesam. No, s druge strane bio sam i mnogo tužan. U BiH sam ostavio majku i oca koji su mnogo toga žrtvovali za mene da bi me odškolovali, ali to sam učinio i zbog njihovog dobra. Uvijek ću se sjećati majčinog praznog i potresenog pogleda kada sam napuštao svoj rodni dom. Kasnije sam čuo da je tog dana mnogo plakala. Ostavio sam i moje najbolje prijatelje koji su mi bili stalna podrška u svemu. Sarajevo, u kojem sam doživio neke od najljepših trenutaka u svom životu. 

 

 

U ovom trenutku mnogo više sam sretniji nego što sam to bio u BiH. Osjećam se sigurnim i bez strahova. Kanada je zemlja koja štiti svoje građane, pa čak i izbjeglicama iz cijeloga svijeta u maksimalnoj mjeri pomaže kako bi se što prije smjestili i uklopili u kanadski sistem koji se više-manje može razlikovati od svega što smo naučili u državama iz kojih smo došli. Međutim, tu su mnoge organizacije koje su tu da pomognu u cijelom tom procesu. Mnogo sam se iznenadio kada sam na svakom koraku vidio zastave duginih boja, kojima razni kafići, ustanove i slično žele pokazati da su LGBTI osobe dobrodošle. Da se mogu vratiti u prošlost, ovaj korak učinio bih mnogo prije. 

 

 

Na ovo pitanje mogu dati jako opširan odgovor, ali pokušat ću da navedem nekoliko bitnih stvari koje meni mnogo znače. BiH je zemlja u kojoj su ljudska prava na jako niskom nivou. Pored LGBTI osoba za koje mislim da su najranjivija grupa, konstantnu diskriminaciju doživljavaju i Romi, izbjeglice, osobe s invaliditetom, pa čak i žene. U Kanadi ljudska prava dolaze na prvom mjestu, mogu reći da se cijeli njihov sistem bazira na ljudskim pravima. Na svakom koraku možete pronaći mjesta koja pomažu svim ovim ranjivim grupama, ali i svim izbjeglicama koje su tu došle zbog strahota koje im prijete u njihovim zemljama. Za razliku od BiH koju svake godine sve više i više osoba napušta, u Kanadu sve više osoba dolazi da živi. Stoga je prozvana i zemlja imigranata. U BiH mlade osobe nemaju nikakve perspektive. Koliko god da se trudiš, rezultati su gori ili stoje na istom mjestu, međutim, u Kanadi važi pravilo, koliko se ti trudiš, toliko ćeš i da dobiješ. U BiH život LGBTI osoba svodi se na skrivanje, svakodnevno strahovanje, ponižavanje od strane drugih, dok u Kanadi LGBTI osobe skoro pa nemaju nikako ovih problema. LGBTI osobe imaju sva prava kao i strejt parovi (vjenčavanje, promjena spola, zaštita od diskriminacije, usvajanje djece, služenje u vojsci bez diskriminacije). U BiH nacionalna i vjerska različitost smatra se problemom, dok se u Kanadi ista različitost smatra bogatstvom. Ljudi uče o drugim nacijama, njihovoj kulturi i slične stvari bez ikakvih predrasuda.

 

 

Ne razmišljam o povratku u Bosnu i Hercegovinu, i ne bih želio da se vratim. Trebat će dugo, dugo vremena da BiH izađe iz nacionalističkih torova, zatim da ekonomski postane jaka, a tek onda možda će početi da razmišljaju i o poboljšanju ljudskih prava, posebno LGBTI osoba. BiH je postala jedna velika mahala, gdje narod uživa od priča rekla-kazala. Uživaju da pakoste drugima, da drugima govore šta će i kako će raditi, a da ni sami nisu sposobni za isto. Za građane BiH prava LGBTI osoba su nešto što nije prioritet, kao da ćemo mi da živimo doživotno, pa imamo vremena da čekamo.

 

 

Mladim LGBTI osobama prvo želim da budu dovoljno jaki da podnesu sve nedaće koje ih svakodnevno snalaze u bosanskohercegovačkom društvu. Nitko nije vrijedan njihovog zdravlja i njihovih suza. Nikako ne trebaju dozvoliti tim programiranim umovima i srcima da ih ponižavaju, da im govore šta da misle i kako da osjećaju. Oni su to što jesu i neka ne pokušavaju promijeniti se, jer to nije moguće. Ukoliko žele sreću, neka je pronađu negdje drugo, jer u BiH to trenutno nije moguće. Postoje države gdje mogu biti sretni i zaštićeni, gdje mogu uživati sa svojim partnerom i misliti o svojoj karijeri. Čovjek ne može da bira gdje će se roditi, ali može da traži svoju sreću i sigurnost na nekom boljem mjestu. Ne trebaju odustati od svoje slobode, jer samo oni imaju moć da promijene njihov život, da ga učine slobodnim i predivnim, te ispune ljubavlju. Neka se bore za tu sreću, za dostojan život, koji će im budućnost učiniti sigurnom.