Sućut

 Društvene su mreže posljednjih godina razvile neku vrstu simulacije zajedništva ljudi u žalovanju kada je postalo neizbježno ostaviti RIP status svaki put kada bi svijet napustio neko slavan, neko bitan, neko važan. Umjetnici, pisci, novinari, političari, državnici, filozofi, pjevači. Osobe koje ne poznajemo, a koje su nam manje ili više značile u jednom periodu u životu. 

 

Rest in peace, G. G. Marquez. 

Rest in peace, Bora Todorović.

In memoriam, Milan Mladenović. 

 

Moram priznati, lakše je napisati RIP, nego nek vam je laka crna zemlja. Balkan nema zgodnih skraćenica, nema počivanja u miru, naši su se jezici pobrinuli da i umirućem poručimo da ga čeka izazov i iščekivanje hoće li mu laka biti crna, teška zemlja koja će ga pokriti. Ne možeš, jednostavno, napisati niti počivaj u miru. Prijatelj mi je rekao da mu to zvuči kao da ima religijske konotacije, ali ne iz njegove religije.  

 

Čudi, zbog toga, kako društvo (jer društvene su mreže dakako, poput manjih zajednica, manje ili više razuđenih, s privatnim profilima kao prostorima koje svako uređuje po svome nahođenju, i javnim, "public" elementima u koje je, naizgled, svako pozvan) koje je razvilo tako detaljne moderne rituale za odavanje počasti, iskazivanje sućuti, sjećanje i godišnjice, mari tako malo za one koji stvarno prolaze bol zbog gubitka. 

 

Simboli tragedija koje šaljemo društvenim mrežama neosobni su i apstrahirani. Cvijeće, trake, crni avatari. I u tome nema ništa loše. No, govori dosta o paradoksu da na društvenim mrežama prihvaćamo univerzalne, često neverbalne, nelične oblike iskazivanja sućuti i solidarnosti. Osobnih ćete godišnjica, međutim, vidjeti malo na Facebooku i Twitteru. I ako postoje, tihe su i diskretne. Živimo u društvu koje voli spektakularna žalovanja, a ona intimna implicitno smatra slabošću, nečim što u sebi, dok ne prestane prejako boljeti, moramo čuvati, nešto o čemu moramo šutjeti ili o tome umjereno pričati. Nešto što moramo preboljeti. 

 

Morate nastaviti dalje. 

 

To poručuju i simboličke slike, i simboličke izjave sućuti isto tako. Svi koji su nekog izgubili znaju koliko simbolično zvuči "Javi ako išta mogu učiniti." Ništa se ne može učiniti, ljudi su u svojoj boli sami. No ono što treba sigurno, je nastaviti dalje. 

 

Ako ste izgubili nekog dragog i bliskog u ratu u Bosni, svake godine će vas obasuti simboličnom sućuti, i zvati to pamćenjem. Smatrat će vaše sjećanje, vašu tugu i vaš gubitak -

vlastitim kolektivnim sjećanjem i koristiti vašu tragediju u korist interesa. Nacionalnog. U korist izazivanja patosa. Građanskog. 

 

Ako ste izgubili nekog bliskog u Srebrenici, u Prijedoru, u Sarajevu. U Vukovaru. Bedževi, narukvice, mašne. Vezene marame. Kompozicije, performansi, manifestacije, govori zvaničnika, državnika, teoretičara. Pored osobnog dijela tragedije, koji nikad i nikome ne možete objasniti, koji zapravo ni sa kim ne možete (i često ne želite dijeliti), morate se pomiriti s činjenicom da je vaša sudbina, i sudbina vaših najmilijih, dijelom javna stvar. 

 

S druge strane, ako ste izgubili nekog dragog, u bilo kojim okolnostima, nakon što vas shrva činjenica da život neupitno i nemilosrdno ide dalje, shrvat će vas ljudska odlučnost da vas uvjere kako morate biti jaki. 

 

 

Nećete, u tihoj kući punoj ljudi koji plaču ili makar tako izgledaju, reći ništa i sedativirani, klimat ćete glavom. 

 

Ne. To nije moment kad moramo biti jaki. To je moment kad ništa ne moramo. To je moment kad ne možemo, ne trebamo i nećemo da se dobro držimo. To je moment kad se isplače mozak, kad se leži na podu, kad se visi na stropu. I ne znamo koliko će trajati. I niko nam ne može odrezati komad vremena koji zaslužujem za to izdvojiti. 

 

Žalovanje je svakodnevni proces. Žalovanje je prihvaćanje u sebe djelića osobe, ili više njih, koje više nema. Žalovanje je svakodnevno pokušavanje ponovne izgradnje svijeta koji se raspršio. Žalovanje je i prepoznavanje mogućnosti sreće nakon svega. Nikad niko ne prestaje žaliti za umrlim, do kraja svog života. Žalovanje nije eksces. I ne dešava se po datumima. 

 

Šta sa živima?

 

U društvu koje privatne ljudske boli nastoji svesti na mjeru i koje od tebe očekuje da "nastaviš dalje" i da se "dobro držiš", a velike tuge pretvara u ritualni spektakl, živi su duhovi. Zapravo je manipulacija u svome najveličanstvenijem obliku našla stanište u mitologizaciji odsutnosti. Sa stanovišta ateistice, odgovornost koju imamo prema mrtvima, svodi se na to kako se odnosimo prema živima koji su ostali iza njih. 

 

Pritom, da ne bih bila pogrešno shvaćena,  ne govorim o zaboravu. Niti o ukidanju godišnjica i komemoracija. Ljudsko pamćenje mora postati aktivno, mora postati životno, mora postati sila koja vuče naprijed, a ne nazad. Naše je pamćenje mjesto iz kojeg može nastati budućnost. Naša je prošlost puna krojeva po kojima možemo isjeći svoje oblike stvarnosti.

 

Nostalgija je, također, produktivan oblik sjećanja samo ukoliko iz nje uspije da se rodi stvarnost koja će prevazići naše tužno sjećanje na nešto što više ne možemo imati, stoga je savršeno, vječno, nepromjenjivo, prilagodljivo i tiho - kao neko nama drag, kojeg više nema. Nostalgija se krije na neočekivanim mjestima: u mirisima, u slikama, u glasovima. Kompletan je živi svijet istkan tako da nam ne da zaboraviti. Tako se i sjećanje na sve one kojih više nema tka u nas, u sve oko nas, na način na koji to niti jedan spektakl ne može. Jedan čovjek koji stoji na trgu u Prijedoru veći je od mase koja protestira, jer govori i o tome kako nema mase koja bi protestirala, bivajući istovremeno sjećanjem na tragediju i podsjećanjem na trenutnu tragediju bezumne relativizacije, poricanja i cenzure. 

 

Bilo bi, stoga, lijepo vidjeti da je svaka bol privatna i razmisliti dobro o tome koja je uloga našeg sjećanju i suosjećanja u tuđim tragedijama. Za ljude kojima je tako važno "dobro se držati", prestrašeni, s tugom i nestankom borimo se loše, neprimjereno i uglavnom na nivou manira. Učinimo te manire manje bolnim za one koji stvarno pate, na način na koji mi ne možemo zamisliti, niti trebamo, niti to od nas iko očekuje.