Praznik

 

Gospođa Sevda jučer je imala dug dan.

 

Ujutro u trolejbusu, dok je išla doktoru, zapela je za stepenik koji iz šoferskog prostora vodi u trolejbus i pala na dijete. 

 

Dijete je prvo plakalo, a onda se smijalo a majka je vikala, pa se zatim neugodno osvrtala oko sebe kad je vidjela da Sevda jedva suzdržava suze od boli, no pomalo i od sramote (zašto su tu stavili stepenik?). 

 

Ušla je liječniku u ordinaciju, on ju je dabome prvo upitao za zdravlje Sulejmana Veličanstvenog kojeg ona ne gleda (Sevda je još od prije rata preferirala američke sapunice i dobar akcijski film), a zatim su razgovarali o tome kako su lijekovi skupi, kako je vrijeme loše i kako se stariji ljudi ne bi trebali po ovom  vremenu kretati po gradu. Dobro, pomislila je Sevda, nisi me trebao naručiti danas. 

 

Pomislila je da krene na pijacu, nakon doktora, ali se sjetila da šaku povrća može kupiti i u granapu prekoputa, doduše nešto skuplje, ali isplati se, da ne hoda, da se ne trpa s radnim ljudima u trolejbus. 

 

Jedna Sevdina kćerka ima jedno dijete i jedan spontani pobačaj. Mirela se jako rijetko javlja otad, pogotovo otkako joj je Sevda rekla da je bitno da je ona živa i zdrava svom postojećem djetetu.  Druga Sevdina kćerka, Selma, je lezbejka, zadnji put kad ju je vidjela imala je plavu kosu i jako je vikala na nju. Sevda je oduvijek željela unuke, željela i voljela život, htjela bučan i veseo dom. Danas živi u jednosobnom stanu i Mirela joj za rođendan poklanja svoje otvorene kreme za lice koje ne odgovaraju njenoj osjetljivoj koži, svoje stare pulovere i karte za kino u doba kad ona nikad ne izlazi iz kuće. 

 

Cijelo njeno postojanje shvaća se kao nesvodiv višak, pa tako dobiva i viška stvari, viška emocije, viška doktorovog vremena, viška prostora u trolejbusu, a ima i viška vlastitog vremena, koje zvecka bolje u starom analognom satu nego u novom digitalnom koji joj je dala Mirela, nakon što ga je unuka oborila s komode, pa su ga lijepili super-ljepilom. 

 

Taj petak, za Bajram, Sevda je začas ispekla ružice, njeno i Mirelino omiljeno slatko, a Mirela je došla navečer, plavih podočnjaka i nefenirane kose, s kćerkom i bez muža, i gunđala na šefa i manjak slobodnih dana. Pojela je samo pola jedne ružice jer ju muči gastritis. Sevda je zato sama pojela i njen i svoj dio; gledala je i slušala svoju kćerku kako priča, brzo ali tiho, kako se klati na stolici i kašičicom za kafu čisti nokte, kako kosom pokriva i otkriva plave žile na sljepoočnicama, i jela ružice, polako ih žvačući, puštajući da se tope, da hrskaju, i Mirelina se priča stopila sa zveckanjem sata. 

 

"Imam store da ti dam, znaš kako su dobre, meni su prekratke za dnevnu sobu, a i Bleki ju je povuk'o malo zubima, pa krenuo konac, vidjet ćeš, lako ti to uštopaš...", Mirela je odsutno gladila bradu i gledala u kuhinjske prozore. 

 

A sevda je u glavi vrtila zadnji razgovor koji je imala sa Selmom, ako se to uopće može nazvati razgovorom. Sjećala se svega što je rekla Selma, ali se nije sjećala svojih riječi. Sjećala se samo da je rekla Selmi da život nije uvijek onakav kakav smo zamislili i da mora misliti i na druge ljude. Selma je otišla od kuće, i iz grada, i iz države, dva dana prije svog vjenčanja. Njen je bivši zaručnik mjesecima nakon toga nazivao Sevdu taman nekad oko Dnevnika, ili u pola filma sa Stevenom Segalom, i plakao. Ona bi mu se uvijek javila i pričali bi makar deset minuta. 

 

 

 

 

Mirela je sa zabrinutim grčem na licu polako kopala po mobitelu, zatim diktirala Sevdi broj, koji je ona utipkavala u mali mobitel, udaljavajući od njega glavu i zabacujući ju natrag, držeći lijevom rukom ogromne naočari iz apoteke da ne spadnu.

 

 

"Saro, nije bilo tako i šuti", Mirela se nervozno digla da ide. "Eto, nazovi je pa vidi."

 

Kad je ispraćala Mirelu, zagledala se u mrak na dnu hodnika iz kojeg je žmirkala sitna svjetlost kroz nepokrivenu špijunku njenih susjeda. Nije primijetila da su izišle iz kuće cijeli dan, niti je vidjela ikoga da ulazi. Ušla je u svoj stan, sjela na stolicu pored telefona, i dugo slušala svoje srce kako kuca, i šum u ušima. Pritisak. Mora popiti tabletu za pritisak, pomislila je, i ostala sjediti.

 

Umočila je prst u tanjir na kojem je ostalo agde od ružica, sve je odjednom opet bilo tiho i strah, emocija koju je Sevda vrlo nerado primala u sebe, utišao je šum u ušima i pojačao pritisak u prsima. Odjednom se osjetila samom, odjednom je shvatila da razgovor s kćerkom nikad nije ovako zamišljala, shvatila je da njihova šutnja ne znači nikome ništa osim njima dvjema, i da je njena odluka da nazove Selmu nebitna i nikome osim njoj važna. Možda nije važna ni Selmi. Ustala je i pojačala televizor. S televizorom nikad nisi sam. 

 

"K'o bi rek'o čuda da se dese...", Halid je u plavičastom bljesku naglo nestao s ekrana.

 

Već uzrujana, Sevda je dograbila mobitel, upalila još jednu lampu u kuhinji i stisnula malu zelenu slušalicu. 

 

 

Sevda je odložila mobitel na sto, podigla slušalicu od fiksnog telefona. Nije platila račun jučer. To se desilo. Isključili su joj telefon. Sve je to u paketu. I telefon, i mobitel, i televizija, i sve, Mirela joj je to kupila. 

 

Kao gonjena nekom čudnom silom, jakom i upornom, ali umirujućom i osnažujućom, Sevda je odlučno natrpala široki tanjir za pizzu malim rumenim ružicama koje su se caklile u agdi, pokrila ih bijelom salvetom na crvene tačkice i pokucala svojim susjedama na vrata. 

 

Otvorila je visoka djevojka, u kratkom šorcu i grijačima za noge, raščupana. 

 

 

Druga je djevojka, u plavoj pamučnoj pidžami, prišla i stavila joj ruku na rame, a zatim na nju naslonila i bradu.