Auto je moj život, bez njega sam mrtav
Mušan Kamenica je osoba sa invaliditetom, i vozač. Kaže da je auto njegov život, i da bi bez njega bio mrtav. Problem je u tome što na teritoriji BiH postoji samo jedna auto-škola koja obučava osobe sa invaliditetom za vožnju. ''Ljudi su prinuđeni da dođu iz recimo Bihaća. Prevale po nekoliko stotina kilometara, jer nema druge autoškole'', kaže Kamenica.
Ne postoji nikakva olakšica po pitanju polaganja vozačkog ispita - plaća se puna cijena polaganja i mora se vaditi ljekarsko uvjerenje. Međutim, nerijetko se dešava da ljekari izvrše pogrešnu procjenu, pa kandidatu daju uvjerenje da može polagati vozački ispit, ali se u praksi pokaže nešto sasvim drugo. ''Imali smo primjer kada nam je došao momak sa invaliditetom i ljekarskim uvjerenjem da može polagati vozački ispit. Međutim, on je svojom praksom pokazao da on ne može biti vozač. Pokazalo se da ne može u određenom vremenskom roku da drži svoje tijelo u određenom položaju i da su mu psiho-fizičke i motoričke sposobnosti bile daleko manje nego što je pisalo na ljekarskom uvjerenju'', kaže Nezir Mehić, vlasnik auto škole koja daje časove vožnje osobama sa invaliditetom.
Iz iskustva koje traje gotovo dvije decenije, Mehić kaže da se pored svih problema koje imaju, osobe sa invalidietom se prosto preporode kada polože vozački ispit. Dobiju veću pokretljivost, a prije svega dobiju nevjerovatan elan za život. Međutim, put do tog cilja je težak, pogotovu za invalide sa nižim stepenom invalidnosti koji imaju niska primanja i koji ponekad decenijama čekaju da polažu vozački ispit.
Hukara Ševkija iz Vogošće uskoro treba da polaže vozački ispit. Živi sam i auto mu je neophodan. Kaže nam da osjeća kako mu noge već u potpunosti otkazuju. On će uskoro dobiti vozačku dozvolu, ali na auto će vjerovatno pričekati, jer njegova finansijska situacija mu neće dozvoliti da ga odmah kupi. A i kada se dođe do nekog auta, ono se kasnije mora prepravljati. U njega se ugrađuju posebne komande, koje zamjenjuju papučice gasa i kočnice. I naravno, sve to dodatno košta.
Mušan Kamenica kaže da oni koji vrše prepravku vozila, u obavezi su da na kraju daju atest za to vozilo, jer u suprotnom, vozilo nije bezbjedno za vozača, ali i za druge učesnike u saobraćaju. ''Ja sam se frapirao kada sam vidio sa čim se sve vrše te prepravke i šta sve ljudi voze. Niko to ne provjerava i ne kontroliše. Ponekad obični automehaničari urade te prepravke'', objašnjava Kamenica, dodajući da je važno ugraditi originalne dijelove, jer je bezbjednost najbitnija. ''Sa takvom opremom bi invalidi mogli ravnopravno da učestvuju u saobraćaju, a ne neke šipke i poluge koje će tamo neko navariti. Bilo je slučajeva kada je vozilo stalo nasred ceste, ili jednostavno sleti s puta, upravo zbog takvih komandi'', objasnio je Kamenica.
Gdje se parkirati?
Parking mjesta su posebna priča. Nema ih puno, a i ona koja postoje nerijetko zauzimaju drugi vozači. ''To su posebna mjesta, jer imaju više prostora koji je neophodan vozaču sa invaliditetom da otvori vrata, izvuče pomagalo ili kolica, namjesti, ponovo spakuje, ubaci u auto...'', objašnjava Mehić. Policija ne reaguje u većini ovih slučajeva. ''Svaki policajac će proći pored nepropisno parkiranog auta i “zalepiće” ti kaznu. Ako si parkirao na trotoar, dobićeš kaznu, ako si stao na zelenu površinu, dobićeš kaznu, a ako si stao na invalidsko mjesto, e onda je to uredu'', kaže Kamenica.
Kamenica tvrdi da i pored novog pravila da se invalidske kartice izdaju samo u stanicama policije, kartice imaju invalidi i oni koji to nisu. Zbog toga dolazi do zloupotreba. Često se desi da neko ko samo ima naljepnicu na autu, komotno može parkirati na invalidsko parking mjesto.
Kada je u saobraćaju, Kamenica kaže da obavezno sklanja invalidsku karticu i navlači zavjesu na autu kako bi sakrio kolica. Kaže bolje je da drugi vozači ne vide da je vozač sa invaliditetom.
''Vjerujte da je katastrofa kada uđem u saobraćaj. Otvaraju prozor, trube... Jednom je neki čovjek izašao iz auta, samo što sam stao na cesti i upalio “sva četiri”. Urlao je na mene, psovao, vidio je kolica i znao je da slobodno može da me vrijeđa'', priča Kamenica.
A koliko je automobil bitan za normalan život osoba sa invaliditetom, dovoljno govori samo jedan pogled na javni prijevoz - nijedan autobus, tramvaj, trolejbus nemaju prilagođen ulaz za kolica ili osobe sa otežanim kretanjem.
