Japanci

 

Proveo je sedam dana na pedesetak kvadratnih kilometara Općine Stari Grad? Sjajno. Je li ga posrao golub i je li dobio zarazu od golubijeg izmeta u kafi?

 

Dobro je prošao. Ipak nas njegova zemlja nosi na savijesti, i kafa ima da mu se sviđa, inače neka ne dolazi. 

 

Jedna je Amerikanka pokušala preći cestu na pješačkome prelazu, dok je bilo crveno. Kaže, pješak sam i imam pravo na pješačkom pokušati zaustaviti saobraćaj, nije bila gužva, cesta je uska... Morala je preći hiljade kilometara, morala je preploviti okean da bi u Bosni doživjela blizak susret sa smrću. 

 

Dobro je prošla. Amerikanci su nasilnici i svjetski zlostavljači, i ima da prelazi cestu kako je i mi prelazimo, inače neka ne dolazi. 

 

Moja prijateljica iz Njemačke je umalo dobila puknuće mokraćnog mjehura i spetljaj crijeva jer joj nisu pasali javni vecei. U tržnim centrima, u kafićima, u kinima, u pozorištima. Na festivalima. Izlazila je iz sarajevskih javnih wc-a lica presvučenog umiranjem od kombinacije srama i gađenja. Zbilja ne mora više dolaziti. Opće je poznata stvar da Nijemci pretjeruju s javnom čistoćom. Zna se šta se radi u WC-u i to treba tako izgledati. 

 

Prestravljeni pisac iz Norveške jedno je jutro izišao na balkon popiti netom skuhanu bosansku kafu, našao je postupak na internetu, i svom silinom svoje zdrave, rumene, korpulentne pojave izišao udahnuti svježu Miljacku u svome iznajmljenom stanu na Grbavici. U istom se momentu na njegovu glavu sručila oluja mrva i dlaka koje je komšinica iznad istresla iz ponjave. Pogledao je gore i rekao dobro jutro, našto mu je žena rekla da je neotesani perverznjak, jer je bio samo u boksericama. U Skandinaviji, očito, nisu dovoljno pristojni za hlače, zaključila je kasnije komšinica. 

 

I bilo je nezaboravno kad je dobra žena na pijaci, trpajući tamnoputom Britancu u plastičnu kesu samo najcrveniji, najljepši, najjedriji paradajz koji je našla u svojoj gajbi, a on je htio i krastavce, i krompir, i patlidžan, i dugo ga je nena s osmijehom opsluživala, da bi, dok se udaljavao, rekla: "A šta sve kupi Kunta Kinte". Čuo ju je, i nije se nasmijao kao što se nasmijao moj prijatelj dok sam mu to pričala. Simpatična bosanska žena, šta ona zna, ona je vidjela crnca samo na televiziji. Treba imat razumijevanja za naše starije rasiste, oni su ipak odgojili ove mlađe. 

 

U koloni anonimnih i nevažnih stranaca, našao se i jedan diplomata, japanski ambasador, i izazvao najviše drame i napetosti. S jedne strane dobio je uzvike odobravanja, zaurlao je na političke elite, bezobrazne vozače, na necivilizirano ponašanje, i jedan dio domaće publike snažno mu je aplaudirao! Oni koji su majstori političke analize, loši vozači ili bezobrazni i neodgojeni pješaci, te oni koji smatraju da su Sarajevo uništili došljaci svojim neciviliziranim ponašanjem, aplaudirali su snažno Japancu.

 

Drugi, još uvijek oštećeni sjećanjem na sudiju na Svjetskom prvenstvu u fudbalu koji je oštetio reprezentaciju susjedne nam Hrvatske, pripadnika one iste nacije u kojoj paintball ekipe imaju uniforme Srba i Hrvata, kao što su se nekoć naši roditelji igrali kauboja i Indijanaca, našli su nešto smrdljivo i sumnjivo u neuljudnom istupu ambasadora jedne tako pristojne zemlje, i dovoljno daleke da nas ničim ne brine. Ne mogu se opredijeliti koja je rulja bila gora. 

 

Mislim da nam ne trebaju posjetitelji. Mislim da nismo zreli dovoljno da primamo ljude u svoj dom, koji nismo pomeli, čiji prag nismo sredili. Kome to mi da se prilagođavamo? Zbog koga da peremo ceste, čistimo parkove, poštujemo saobraćajne propise, čistimo wc-ove, služimo po restoranima svježu umjesto podrgrijanu hranu, za koga? Za Švicarce? Je li znate da u Švicarskoj zamorci imaju više prava nego ljudi u nekim drugim zemljama? Možete misliti kako izgleda zemlja u kojoj zamorci imaju prava?  (Mogu. Izgleda odlično.)

 

Posjetitelji neoduševljeni burekom, ćevapima, crkvom, džamijom i sinagogom u jednoj liniji, razgiranom rasističkom duhovitošću, vrijednim domaćicama koje smeće istresaju komšiji na glavu, divljačkim saobraćajem i prljavim wc-ima mogu natrag u svoje zemlje u kojima daju prava zamorcima, ubijaju se iz časti, opijaju do osljepljenja, ionako su to bogati, nadobudni kolonizatori, koji su sisali krv napaćenim nesretnicima kakvi smo mi.

 

Svi ti neoduševljeni Japanci koji se ozareno smiješe ispred mona liza po raznim parizima, a kod nas se mršte i čak povise glas, svi ti neoduševljeni Japanci koji su nas ujeli za srce zaslužuju prezir, jer godine, decenije, vijekovi će proći dok shvatimo da zapravo, nimalo ne volimo sebe.

 

Jer jednu je zemlju nemoguće voljeti cijelu, kao takvu. Ne može se voljeti zemlja, može se voljeti čovjek u nekoj zemlji. 

 

Od sebe smo napravili loše ljude, zaljubljene u stvari koje od njih ne zavise, i koje bi bile lijepe i privlačne i da njih nema: planine, rijeke, jezera, šume, hrana. 

 

Duboko se preziremo i do daljnjeg ne primamo goste.