Strah
Draga Zerina,
Vruća je noć u Sarajevu, i vlažna. Sad sam se vratio iz prodavnice: pred ulaznim vratima leži veliki, bijeli pas, star i skoro sasvim slijep, i dvojica dječaka sjede kraj njega sa smotuljkom nečega u aluminijskoj foliji i flašom vode. Bilo bi ti drago vidjeti da su ljudi sad bolji prema psima lutalicama.
Sad kako ih ima, reče mi nekidan komšinica, "prihvatljiv broj".
Ljudi vole prihvatljive brojeve stvari i bića.
Pogrešno si, onomad, ljeto odabrala da dođeš. I sad da si došla, odabrala bi pogrešno ljeto. Preskoči nekoliko ljeta, zapravo. Dođi mi na zimu, sve je bolje, tiše, amortizovanije. I frižideri dežurnih granapa nisu puni samo piva od ribizli, brusnica i višanja.
Pričam ti gluposti, znam, jer mozak mi je prazan, i grad smrdi, i vruć je, i vlažan, i vijesti su loše. Na Facebooku se, na beskrajnoj traci, na katalogu dnevnih misli skupine koju sam odabrao da pratim, smjenjuju kao tužne zastave, slike ljetovanja, slike krvi, slike padajućih aviona, slike Južne Francuske, slike djece kako jedu sladoled, slike glumaca i crvenih tepiha, slike ruku s bijelim trakama, slike novih automobila, slike mačjeg okota, slike mrtve djece.
Vidio sam i ljude kako pričaju nekoliko sati ispod tekstova o ostvarima koje s tekstom nemaju veze, da bi se napokon posvađali.
Ostali, koji su mogli, pobjegli su nekud gdje je vrijeme ljepše, i to je najbolje što možeš učiniti. Ako možeš.
Ljudi se više ne susreću.
Ljudi se nikad ne susreću, ali zadnjih desetak dana naročito. Njihovi su susreti sudari.
Reći ću ti nešto. Strah me je.
I nikad kao danas nisam tako jasno, tako fizički, sve s okusom, mirisom, osjećajem na koži, osjetio kako se nada mnom zatvaraju planine oko Sarajeva, kako se združuju svojim vrhuncima u odlučan i čvrst klinč, ostavljajući maleni krug nadurenog i drhtavom žegom presvučenog neba. Sarajevo se nada mnom zatvara noćas. Ne mogu ti sakriti da sam u spisateljskoj blokadi i da sad sebično vježbam metafore u pismu tebi. Da su me sve metafore napustile. Da su me napustili svi.
Slušaj me, Zerina, svi smo mi sami. Rat se završio davno, i otad smo na sebe nabacali odjeće, hrane, automobila, šminke, poslovnih uspjeha, djece, putovanja, svega smo na sebe nabacali, a ispod i dalje drhti istravljeni čovjek kojem se srušio svijet.
Bilo je, valjda, potrebno, da se desi sve, kako bismo to otrkili o sebi.
Bilo je potrebno da u jednom momentu gore gradovi, bilo je potrebno da bujica, da strašna bujica odnese sve, kako bismo to shvatili. Bilo je potrebno da neko razbije šutnju o masovnoj grobnici jer mu je smetao smrad, kako bismo to shvatili. Bio je potreban rat na Bliskom istoku kako bismo shvatili da smo sami. I da je sve što imamo kolaž slika na panou koji smo složili kako bismo bili "normalni ljudi". Ovo sam ja prošlo ljeto na Hvaru. Ovo je kad se Mikica okotila. Ovo je kad sam diplomirao. Ovo je kad sam vidio svog prijateljakako za cover sliku stavlja Hitlerov apokrifni citat i mijenja profilnu sliku u neku uniformu koju ne prepoznajem. Uslikao sam se sad. Šaljem ti sliku u attachmentu. Ovo sam ja, a ovo na ekranu je njegov timeline.
Čitam vijesti u pauzama od posla. Podijelio sam taj posao na jutarnji i večernji, i odradim ga kao po kazni. Ne znam zašto, mogu to i da preskočim.
Strah me je.
Neki su se prijatelji vratili s nekih protesta. Mnogi su se prijatelji vratili s raznih protesta, vraćaju se od februara s protesta. Radničkih. Socijalna pravda da zavlada. Evo, polako.
Ljudi se vrate s antiratnih protesta jer su ljudi koji tu protestuju, i oni tamo, daleko, za koje protestuju, od njih prerazličiti, i što je najvažnije, potpuno neprivlačni. Cijeli sistem vapaja i uredbi složen je jer ljudi ne žele, neće štititi i neće braniti crne, prljave, glupe, izolirane, čudne, tvrdoglave, ekstremne. Pedofile. Teroriste. Čedomorke. Umne bolesnike. Zatvorenike. Narkomane. Žene. Djecu. Starce. Ružne. Zakoni o zaštiti ljudskog integriteta nisu nastali zbog ljudi koji su bili previše simpatični većini. Upravo zato im toliko i smetaju.
Ne želim da znam da su takvi.
Ne želim to da znam. Ja nisam mračan čovjek. Meni je moja imaginacija dovoljno strašna i u njoj bih rado da živim mirno. Može li se živjeti mirno?
Pametno je što si otišla, i bilo bi ti najbolje portuditi se i ostati tamo što duže. Nadam se da pišeš. Zavidim ti. I ja bih volio negdje otići.
Strah me je.
Meni je u Sarajevu rat. Sarajevo je kazan u kojem ključam.
Zašto ljudi ne citiraju Solženjicina, Babelja, Kiša, zašto ljudi ne citiraju Doris Lessing, zašto ljudi ne citiraju Brechta... Zašto ljudi ne citiraju Brechta?
"Ima nečeg trulog tamo gdje su vrline velike."
Vruće mi je i otvorio sam pivo od borovnice. Stavio sam ga u zamrzivač, toliko je ledeno da mu ne osjetim okus. Odlično.
Sanjam, u ovom momentu, da me strah, jak strah da će me neko ubiti, izgoni iz Sarajeva, i da onako pješke, samo s ruksakom, bježim u nepoznatom pravcu. Sanjam, da bih mogao hodati, i hodati, i hodati stotinu dana bez prestanka, da bih prešao granice, da bih preplivao rijeke i potoke, da bih skupio na svojim nogama blata i zemlje, i trave, i vode iz stotina i stotina zemalja, i da bih stao tek kad bi osjećaj prestao: u nogama, u glavi. Sanjam o tome da nestanem u kretanju.
Sanjam da nestanem.
Svega su mi se nagovorili, znaš mene. Nađem ja neki online belaj i u ljetnom histeričnom transu koji je spopao ljude koje grize savjest jer je negdje rat, a oni su sretni. Nađem belaj u kojem moji sunarodnjaci sanjaju o novim potocima krvi, o novim genocidima, o novim holokaustima: samo ih jedan klik dijeli od mirisa baruta, krvi, svega onog čega im je - šokiran sam, trebam li biti? - očito falilo.
Ne, ne! Ja ne želim to da znam, i mislim da sutra prestajem da čitam. I samo ću da pišem.
Sanjam da pobjegnem, Zerina, jer me strah. Ispade mi upaljač kroz prozor sad! Išao sam u kuhinju pripaliti cigaretu na električnom kolu i spržio sam trepavice. Dvaput mi se gasila cigara, izgubio sam tok misli. Eh, da.
Vidio sam se sad u ogledalu i jezik mi je crvenoljubičast, kao kod mrtvaca. Od borovničastog piva. A i pijan sam. Od elementarne matematike.
2+2 = 5
ja + 0 = 0
ja + ti
Fališ mi.
Tvoj,
David
