Socijalno preduzetništvo – biznis za 21.vijek
Socijalno preduzetništvo je već decenijama prisutno u Evropi, a svoje začetke je imalo u Italiji koja i sada ima najveći broj ovakvih preduzeća. Najjednostavnija definicija je da je u pitanju biznis koji posluje sa idejom da kroz zaradu koju ostvari putem prodaje usluga ili roba, ispuni jasnu socijalnu misiju. To znači da zarađena sredstva ne služe uvećanju imovine pojedinca već se ulažu u svrhe kao što su zapošljavanje ljudi koji teže dolaze do posla, socijane i medicinske usluge, obrazovanje, zaštita životne sredine ili kulturne aktivnosti u zajednici.
Potpisujući Beogradsku deklaraciju, predstavnici nevladinih organizacija zemalja Zapadnog Balkana i Turske učinili su možda prvi ozbiljan, formalan korak ka nečemu što u razvijenim zemljama Evrope čini 10% bruto društvenog proizvoda. Deklaracija je potpisana na nedavno održanom Forumu socijalnih inovacija u Beogradu, a odnosi se na razvoj socijalnog preduzetništva u regionu i prepoznavanje njegovog značaja za ekonomski i socijalni razvoj.
“Suština potpisivanja ove Deklaracije jeste da okupi i ojača socijalne organizacije i promoviše socijalno preduzetništvo kao takvo”, kaže Gordan Velev iz Inicijative za razvoj i saradnju (IDC) koji je i lično najviše angažovan na poslovima razvoja socijalne politike i socijalnog preduzetništva. Ne može se govoriti o nekim velikim dometima ovog dokumenta, ali je je on važna osnova za širi razgovor i povezivanje u ovom segmentu.
Inače, zemlje našeg regiona prihvatile su Beogradsku deklaraciju koja je proistekla iz Strazburške deklaracije potpisane januara ove godine. Naime, Evropska komisija je usvajanjem ove deklaracije socijalno preduzetništvo prepoznala kao biznis model 21.veka, koji uspeva da odgovori na sve finansijske, društvene, kulturne i ekološke potrebe zajednica.
U Srbiji postoji oko 1.300 socijalnih preduzeća, mada to ne dJeluje tako na prvi pogled, posebno zbog toga što se ta preduzeća ne prepoznaju lako u smislu forme. Velev navodi da su u pitanju podaci koji su rezultat istraživanja sprovedenog još 2008. godine.
Među njima najviše ima udruženja za osobe sa invaliditetom, zanatskih i sličnih zadruga, poljoprivrednih gazdinstava, nevladinih organizacija koje su registrovane i za privrednu djelatnost, preduzeća koja su osnovale nevladine organizacije. Međutim, u pitanju su mali obrti i o ovom segmentu poslovanja se u Srbiji govori tek u posljednjih nekoliko godina, a u Evropi funkcionišu i razvijaju se već 40 godina. Ta brojka se svakako promijenila za posljednjih šest godina, jer se takva preduzeća, na žalost, često zatvaraju jer ne mogu da se izbore na tržištu sa svim promjenama i nestabilnostima koje ono nosi.
Ideje socijalnih preduzeća, zapravo, nisu novina u Srbiji. Na prostorima bivše Jugoslavije ovaj segment je bio i predviđen i zakonski uređen, ali se uglavnom svodio na preduzeća koja su upošljavala osobe sa invaliditetom. Prema tom zakonu jasno je definisano da su u pitanju komercijani subjekti, da imaju određeni procenat subvencija zato što se radi o licima sa invaliditetom, ali imaju i komercijalni kapacitet, mogućnost kreditiranja, investiranja, sve ono što drugi tipovi socijalnih preduzeća nemaju.
Na prostorima bivše Jugoslavije bilo ih je oko 50 - osnivala su se planski, bila su vezana za veliku industriju i obavljala su određene poslove za industrijske gigante. Ali, problem je što nisu mogli da se prilagode tržištu, jer su striktno zavislila od planske privrede koja je nekada postojala.
Danas, u Srbiji ovu problematiku tretira nekoliko ministarstava i strategija koje se sprovode za smanjenje siromaštva ili marginalne grupe, ali i onih koje tretiraju poslovanje malih i srednjih preduzeća, pa je jako važno da se svi učesnici u tom procesu dobro razumiju. U IDC-u kažu da se ne može ići na lobiranje za ozbiljnu zakonsku regulativu dok se preduzeća ne osnaže, a poseban problem je što postoje drugi zakoni koji direktno utiču na to kako će se ona uopšte stvarati.
“Problem jeste što vi po zakonu iz 2005. u Srbiji kao građanin ne možete slobodno udružiti svoj novac kojim bi se pokrenulo jedno ovakvo preduzeće. Ne možete tim novcem kreditirati svoje članove, što je apsurd. U svijetu postoji mogućnost da vi kao fizičko lice, udružite svoj novčani kapital i investirate u jedno ovakvo preduzeće. Da vam se investicija vrati i da onda taj novac date nekom drugom ko će na isti način pokrenuti neko sljedeće preduzeće. Kod nas još uvijek možete biti samo donator i to je otježavajuća okolnost za sve one koji na svakom drugom mjestu u Evropi, mogu da investiraju u ovaj sektor.”
Činjenica je i da se zakonska regulativa može mijenjati prijedlozima i inicijativama, ali je prije toga bitnije da se ovakvo preduzetništvo osnaži i da nađe svoje mjesto u saradnji na lokalnom nivou, sa lokalnom samoupravom i udruženjima.
“Dobar primjer postoji recimo u Vranju, gdje opštinska uprava usluge fotokopiranja nabavlja od jednog socijalnog preduzeća. To jeste mali primjer, ali tako se počinje. Vojvodina je recimo region u kojem se to možda najviše radi u Srbiji, jer je pokrajinska uprava malo dinamičnija i pokazuje razumijevanje za tako nešto. Slijedi Beograd, kao mjesto gdje ima najviše posla, ali je problem što svi koji i sarađuju sa ovakvim preduzećima imaju više osjećaj da je u pitanju nešto socijalno, humanitarno, a ne doživljavaju taj subjekt kao preduzeće”, objašnjava Velev trenutno stanje.
Da bi se svijest promijenila, potrebno je i vremena. Velev navodi da je paradoksalno da korporacije, posebno one koje imaju usvojen kodeks društveno odgovornog poslovanja, mnogo više razumijevanja imaju za ovaj vid preduzetništva, iako je mali broj roba i usluga koje socijalna preduzeća mogu da im ponude. Istina, takvo razumijevanje je i posljedica potrebe da kompanija stvori dobar imidž u javnosti, što joj pomaže na tržištu u plasmanu svojih roba.
Sa druge strane, socijalna preduzeća koja su nastala iz civilnog društva, što je najčešće kod nas, vode ljudi koji ne dolaze nužno iz biznis sektora, te se često dešava da ne razumiju tržište i jako se teško snalaze za plasman svojih proizvoda i usluga.
Upravo svi ti nedostaci su bili motiv za potpisivanje Beogradske deklaracije, ali i za osnivanje Mreže socijalne ekonomije (SENS), koja postoji na nivou Srbije. Njen zadatak je da poveže socijalna preduzeća između sebe, da im obezbjedi promotivni materijal, promocije na internetu, da ih poveže sa kompanijama koje bi mogle da koriste njihove usluge ili nabavljaju njihove robe, ali i da potpuno besplatno obezbjedi ono što je možda najvažnije, a to je edukacija i za civilni i za korporativni sektor u pogledu prirode socijalnog preduzetništva.
Da li će srpsko društvo imati sluha da u periodu tranzicije i gotovo potpunog kolapsa privrede, koji već predugo traju, uvidi da je socijalno preduzetništvo biznis koji može da pruži doprinos domaćoj ekonomiji? Ostaje da se vidi. Jasno je jedino da država koja ima ambicije da udje u Evropsku Uniju, mora sa svoje strane da prilagodi zakonodavstvo i shvati da se ekonomski i socijalni činioci moraju međusobno povezati tako da čine produktivnu cjelinu i kontinuirano doprinose riješavanju mnogih društvenih problema, tako što će podržati ovakav vid preduzetništva različitim olakšicama i podsticajima.
Jedna od ključnih dilema oko socijalnog preduzetništva jeste i vraćanje socijalističkom samoupravljanju. Ali, socijalno preduzetništvo ne treba posmatrati samo sa aspekta zapošljavanja lica koja su bez posla. Nekome ko je nezaposlen, a ko pri tom pripada marginalizovanoj grupi koja nema pristupa obrazovnim, privrednim, kulturnim resursima, zapošljavanje i profit nisu sami po sebi cilj, niti jedini benefit. Mnogo je važniji osjećaj da ste zaista dio zajednice, a ne na njenim marginama.
