Zapisi iz crvene bilježnice: 32. strana

Autor: O. L., 18 godina

 

Sa četrnaest godina, već mi je bilo sasvim jasno da postoji nešto u meni što neke ljude, očito, prekomjerno boli. Da, ljude. Djeca, to su vam mali ljudi – pomalo oni znaju o svemu, saznali su, da bi radili stvari koje rade i odrasli. Osim što najčešće ne razumiju do kraja ono što rade. 

 

Danas, kad mi je osamnaest, shvatam da ja nisam nikad bio dijete. Pamtio sam stvari, moji drugovi iz školskih klupa nisu. Ja sam pamtio svaki njihov pokret, svaku njihovu izgovorenu riječ. Kad bi slagali, ja bih to primijetio. Ja sam vidio njih, a oni nisu vidjeli mene. Vidjeli su nekakvu gomilu mesa s očima, koja ih strašno nervira samo jer postoji. Istina, to što sam bio malo drukčiji od njih, što nisam imao jednog roditelja, što su saznali da nemam jedan bubreg i da sam daltonist nije mi išlo u korist. 

 

Nije mi išlo u korist niti to što sam nosio tatin kaput u školu (a moj je otac malen čovjek) i bio vidno siromašan za njihove pojmove. Nije pomagala niti činjenica da sam više volio ostati sam u kući, i raditi neke druge stvari, dok se oni napolju igraju. Ništa nije pomagalo. Moja komšinica, nekoliko godina starija, bujne kose i bujnog hrapavog glasa govorila mi je, kada bih predvečer izišao van da se provozam biciklom: „Jesi to izišao malo da se odmoriš od učenja? Ja sam prirodno inteligentna, imam sve četvorke i petice, meni je dovoljno da samo jednom pročitam stranicu i sve sam upamtila.“

 

Da, ona je bila jedna od one djece koja su smjela izgovarati rečenice kao što je „ja sam prirodno inteligentna“ i da joj zbog toga ne zavrnu ruku ili je gurnu niz stepenice (ja sam jednom rekao njenom bratu da se ne kaže prokastracija nego prokrastinacija i ubio je boga u meni). Okrenuo sam joj leđa, mašući pritom: smijeh koji je tad provalio iz mene i koji sam pokušao sakriti zaguravši usta duboko u jaknu s visokom kragnom jedini je koji sam mogao priuštiti sebi u školskim danima. I danas se tako smijem, a otac kaže da ću se cijeli život samo tako smijati – s bradom sakrivenom u okovratniku. Nije važno kako ću se smijati, rekoh, nisam glumac. 

 

Negdje već u osnovnoj školi meni je bilo sasvim jasno da ću biti pisac. To isto nije pomoglo da mi školski život bude lakši. Ništa što te čini sretnim, drugačijim, zaposlenim, zadovoljnim i mirnim djetetom nije dozvoljeno u školi. Ukoliko misliš da si po nečemu poseban, brzo će to saznati svi oni koji to trebaju znati. Plesačice iz ritmičke sekcije, od kojih tri već izgledaju kao da imaju 25 godina, a iza sebe tri zaručnika koji su ih varali kao u Cecinoj pjesmi, četiri parfumerije potrošene šminke, i tužnjikavi miris stotina bočica kineskih i turskih parfema.

 

Tri frajera (koji kobajagi rasturaju neki sport i nije im do škole, a zapravo služe kao ogledalo za propale snove profesora tjelesnog, s kojim imaju kratke muške razgovore o životu) , od kojih me jedan, tiho i krišom, jednom upitao: e, a je li vrabac bude golub kad poraste? Štreber, koji je istina, uvijek bio ljubazan, ali koji se od scena u kojima me mlate ili satima vrijeđaju udaljavao kao od neugodne bračne svađe, uvijek duboko zamišljen hoće li i dalje imati savršeni prosjek u ovoj i u muzičkoj školi koju je pohađao.  Svi su znali da ja želim biti pisac, i to je bilo strašno. 

 

Jednom su mi bili prijatelji cijelu jednu sedmicu. Uključujući i vikend. Svaki moj korak, svaki moj potez bio je pod prismotrom. Morao sam paziti šta govorim, a sve pogrešno što bih izgovorio, nikad mi ne bi bilo oprošteno. Ja nisam smio da govorim pogrešne stvari, inače se, ovisno o temperamentu osobe koja razmatra da li sam vrijedan razgovora s njom, prestajalo sa mnom razgovarati ili mi se sipala koka kola u ruksak. 

 

Na dan kad je internetom prozujao snimak kako tri tinejdžerke mlate i makazama šišaju četvrtu, u gradu nedaleko od  mog, chatao sam sa svojom jedinom prijateljicom. Znali smo provesti cijele vikende tipkajući, dok ne dobijemo grč u šaci, dok nam se slova ne smuče, dok nam monitor ne spali oči. Kao što vidite, i ja sam birao svoje prijatelje. Ona nije išla u školu svaki dan, vladanje joj je bilo jedva zadovoljavajuće. Kad sam se doselio s ocem, i upisao drugi razred, dolazila je češće i sjedila je sa mnom u klupi.

 

Živjela je s ljudima koji su izgledali prestari da bi joj bili roditelji. Njih sam vidio, iz daljine. Krila me je od njih. „Sigurna sam“, napisala mi je, „da će naša škola u sljedećih nekoliko dana organizirati neki sastanak na temu nasilja i odrastanja. Oni vole da organiziraju sastanke na razne teme. I uvijek s dobrim povodom.“  Imala je tu naviku da pokušava zvučati kao da joj je četrdeset godina, ali da to uopće ne bude iritantno. Bila je u pravu. Roditeljsko-učenički sastanak je bio nezaboravno zagušljiv.  

 

Natrpani u učionicu, roditelji su stajali iznad glava svoje djece koja su sjedila u klupama, i mirisala ih, gladeći ih povremeno. Tata i ja smo stajali, na dva suprotna kraja učionice, kao da smo stranci. Kasnili smo, i više nije bilo mjesta za sjesti, stolice su zauzeli i pedagoginja i zamjenik direktora, i još neke face koje nisam prepoznavao. 

 

Razgovor je tekao od uvodnog izlaganja pedagogice, simpatičnih upadica duhovitih tata sa strane, kolutanju očiju učenika, rasprave o teškoćama odgajanja i rasprave o videu. Bijesni su se roditelji javljali jedan po jedan za riječ. Šta da se napravi da takvi monstrumi nikad ne kroče našom školom? Šta kao roditelji i društvo možemo uraditi, osim napraviti grupu na Facebooku u koju ćemo se učlaniti, i gdje ćemo se dogovoriti kako ćemo kazniti nasilnice koje muče kolegicu, bespomoćnu i zbunjenu?

 

Zgodno dođe Facebook grupa – uz slike hurmašica, i slike sa ljetovanja, među stranicama kao što su „LaJkaJ owU stwanicu aKo w00Liš šTo Si Ž3nA“ i „Lajkaj ovu stranicu i pogledaj kako je Brane prebio Stevaniju u Farmi“, savjesni su radni ljudi dodali i „Kazna za nasilnice iz Tuzle“. Totalno razumna odluka, slika društvene akcije na djelu. I onda bi opet, kao zaljuljani u nekom snu, počeli pričati o stvarima koje zapravo s tim nemaju veze. 

 

Bilo je nešto strašno u tom prizoru. Bilo je strašno vidjeti očeve i mojih kolega iz klupa koji me godinama svakodnevno muče, kako kažnjavaju vještice iz videa i kako mirno nastavljaju pričati o sebi, o svojoj djeci, pa čak i o greškama koje su radili njihovi roditelji. Mučnije mi je bilo gledati to, nego video. Pa sam izašao. Vidio sam trzaj na tatinom licu, i vidio sam ga kako podiže ruku, kao da može da me, onako s kraja učionice, zaustavi u tom buntovništvu. Na svom potiljku osjetio sam sve roditeljske oči koje mi kroz lobanju vide mozak nasilnog djeteta, i čujem glasne šapate koji spominju moje ime: izlazim jer mi je neugodno, mora da sam i sam nasilnik, mora da i sam pravim probleme svome tati, ili sam jednostavno lijen i nezainteresiran, kao i svi mladi.

 

Zadovoljni, pomalo opijeni dosadom, jer sastanak već predugo traje, moji se školski drugovi okreću za mnom isto tako. 

 

U dvorištu škole, na naslonu klupe i nogu prekriženih u člancima, sjedi moja prijateljica. I jede svoj prst. Nikad tim dvorištem nije kročio čovjek toliko sretan što vidi djevojku koja umotana u crnu pelerinu, s crnim ružem na usnama, jede svoj prst i skoro se smiješi. Jedan je pisac rekao  mome ocu da su pisci, zapravo, voajeri. Ja bih dodao da su pisci također i ljudi sa mnogo pitanja, na koja odogovore trebaju pronaći sami, a onda tek pitati. Zato mi nikad nije palo na pamet pitati svoju prijateljicu šta su joj u ovoj školi radili. Jer ono što na njoj vidim, ne govori samo da ona o tome želi da šuti, nego da i ja šutim o tome. Sjedam do nje i panično rovim po torbi ne bih li našao nešto drugo što bi ona mogla žvakati. 

 

„Jesi li gladna?“

 

„Nisam.“

 

„Hoćeš kući?“

 

„Neću. Hoću da ih vidim, kad budu izlazili.“

 

Sa klupe koja je gledala pravo u glavna školska vrata gledali bez riječi kako škola postaje tamna silueta, s upaljena dva prozora na samom kraju zgrade.