Bezbojčad
Vijesti iz budućnosti: Vijeće ministara usvojilo je Zakon o djeci djece branitelja. U zakonu, između ostalog, stoji: djeca djece branitelja imaju iste privilegije u odnosu na drugu djecu kao što su njihovi roditelji imali u odnosu na druge roditelje. Isto se odnosi i na unučad.
Usvajanju zakona je prethodila javna rasprava, u kojoj niko nije učestvovao.
Prema ovom zakonu opštine će biti dužne u rodni list svakog djeteta unijeti shematski prikaz porodičnog stabla, s obavezom da pretka koji nije bio branitelj ili bojovnik ostavi neobojene, a druge oboji (zelen, crven, bijel il plav). Djeca čije porodično stablo bude sasvim bezbojno ne mogu se smatrati jednakopravnom. Za tu djecu uvodi se naziv bezbojčad.
Bezbojčad ne mogu računati na to da će fakulteti povećati upisnu kvotu da bi se i ona mogla upisati. Bezbojčad ne mogu računati na popust kod komisija za prijem na radna mjesta. Bezbojčad ne mogu biti oslobođena plaćanja taksi. Bezbojčad nemaju pravo na postdiplomske stipendije. Bezbojčad nemaju prednost pri zakupu poslovnih prostora. Bezbojčad plaćaju carinu na uvezene automobile. Bezbojčad osjećaju nepravdu, ali pametnije im je da šute. Jer ako progovore, biće optužena da su sebična, bešćutna, samoživa, i privilegovana jer su imala tate. (A mnoga nisu, jer su ih tate ostavile, jer su ih tate tukle, jer su tate umrle od bolesti, jer su tate pregazili pijani vozači.)
Bezbojčad su niža rasa u zemlji čija vlast više cijeni mrtve očeve od žive djece. Ta vlast kiti grobove kao kolijevke i ziba kosti kao novorođenčad. Ona se hrani plačem majki a ne smijehom beba. Njoj je sveta krv prolivena u borbi za privatizaciju. Ona je čelom na humkama a guzicom u foteljama. Od njenih suza nadgrobnici rastu. Mezarja su međaši njenih nekretnina. Parastosima opisuje budućnost.
Svako pristojno društvo, s razvijenim osjećam za solidarnost, osjetljivo je na hendikepe svojih građana i odlučno da ih umanji ili poništi. Hendikep je, između mnogih drugih, i odrastanje bez jednog ili dva roditelja. Iz perspektive uskraćenih potreba, sasvim je nebitan uzrok tog gubitka, bitna je činjenica da dijete nije u istoj poziciji sa vršnjacima čiji su im živi i odgovorni roditelji u stanju pružiti potrebnu podršku. Konkretno, jednaku pomoć društva zaslužuje dijete čiji je roditelj poginuo u saobraćajnoj nesreći i dijete čiji je roditelji poginuo kao branitelj.
Odluka da se djecu s jednakim hendikepom ne tretira jednako baca drugo svjetlo na zakon koji privilegira djecu branitelja. On nije nastao iz iskrene i jasne ljudske pobude da se svoj djeci osigura ono što im je neophodno za uspješno i kvalitetno odrastanje. Njegov motiv je politički i pokazuje namjeru elite da mašući zastavicama altruizma i bacajući petarde empatije oroči vlastiti ratni profit.
