Minival feminizma
Vijesti iz budućnosti: Vijeće ministara usvojilo je Zakon o pozitivnoj diskriminaciji. U zakon su ušli amandmani o fer silovanju, poštenoj korupciji i humanom genocidu. Usvajanju zakona prethodila je javna rasprava u kojoj niko nije učestvovao. Prijedlog da se umjesto pozitivna diskriminacija koristi termin kompenzaciona nije prošao, jer su protiv njega glasali članovi stranke oksimorona.
Amandmani su izvedeni iz dosadašnje prakse pozitivne diskriminacije, po kojoj u svim političkim tijelima treba biti određeni broj žena, Findić-Sejdija, mladih, ljevaka i sl. Praksa je nastala iz političkog pragmatizma, koji priznaje da je muška većina očigledno nesposobna da artikuliše politiku pravičnosti za sve, bez obzira na rod, porijeklo, status i tako dalje, do kraja spiska omiljenih NGO riječi.
Istina je da nesposobnost nije rodno uslovljena, ili bi barem tu istinu trebalo da zastupaju svi oni glasovi koji proklamuju rodnu jednakost. Naime, glupa, korumpirana i socijalno neosjetljiva može biti i žena, jednako kao i muškarac. Dovoljno je da povjeruje kako više duguje svojim hormonima nego svojim vijugama. Mutavost je jednako glasna i ispred šporeta i iza govornice.
Koji je tačno val feminizma izbacio na stranačke izborne liste žene koje i dalje vjeruju u jednostavnu patrijarhalnu matematiku da dvije dojke vrijede više od jednog mozga? Šta smo dobili predstavnicama i zastupnicama čija je mantra pred spavanje i dalje: otac-ime, majka-vime? Je li baš njih ovakve sanjala Ema Goldman (saten, svila i to, investicije u šminku i frizera, osmijeh za kameru), napaljene da dignu ruku na mig muškog vođe stranke?
Zahtjev za proporcionalnim brojem žena u vlasti je zakasnjeli ustupak feminizmu u menopauzi. On ničim ozbiljnim ne dovodi u pitanje tekovine patrijarhalne demokratije, kojoj su krv i tlo ključne riječi napretka. On je smislen kao gest, ali je pogrešan kao rješenje. On diskriminaciju uljuđuje umjesto da je razobliči. On je zgodan kao datum u povijesti borbe za ženska prava, ali je kao smjer djelovanja kružni tok.
Ako je cilj 40% žena u vlasti, koliko od toga mora biti Bošnjakinja, Srpkinja, Hrvatica? Koliko među njima mora biti invalitkinja, koliko mlađih od 27 godina, koliko lezbejki... U kojoj tački će feminizam povući crtu i uskratiti nekoj manjinskoj grupi garantovano mjesto u vlasti?
Možda bi poštenije i jeftinije bilo umjesto svakodvogodišnjih izbora raspisivati sistematske laboratorijske preglede, pa vlast sastavljati prema formuli u kojoj će krvna slika i hormonalni status biti ključni faktori. Tako bi se pojmovi poput čast, razbor i poštenje sasvim izbacili iz demokratskog i pozitivno diskriminisanog društva.
