Put ka moru
Surfam po netu i naiđem na diagram najbližih zvjezdanih sistema zemlji. Razmišljam o prostoru između zvijezda, a misli me vode od jednog u drugi sistem. Preskačem svjetlosne godine praznog prostora od planete do planete. Pri posjeti nekoj od tih lociranih planeta pitam se da li ima tamo neko ko postavlja ista pitanja? Ne znam odgovor, a moja šetnja planetama već je gotova.
Otvorim oči i vidim word document na kojem pišem o Prijedoru. Moj mali grad na rijeci Sani. Gdje ne mogu javno reći ono što želim. Gdje građani/ke “jednih” imena nisu jednaki sa onim "drugačijih" imena. Gdje mnoge komšije se ne gledaju kao sugrađani, a kamoli da spoznaju ljudsku rasu kao jednaku na ovoj planeti. Kao identične kopije sa istim strahovima i nagonima, kako je valjda i Bog rekao da jesmo, a kao takvi trebali bi biti jednaki i pred zakonom. Postavljam hiljade pitanja. Prije svega čega se mnogi plaše i ne žele jednaka prava, i zašto nema poštovanja prema žrtvama? Ista ova pitanja postavljao sam i kada sam se spremao na put ka moru.
Maj je za mnoge u BiH mjesec kada se uveliko planira ljetovanje. Rijetko ko od njih, putujući ka moru, zna da su se neposredno kraj tog puta tokom rata nalazili logori. Mjesta u kojim je dozvoljeno da ljudska glupost i mržnja prevlada. Aktivisti/kinje inicijative “Jer me se tiče” uputili su se ka moru 27. aprila. Umjesto peškira i kreme, ponijeli smo kamere i papire sa svjedočenjima preživjelih iz mučilišta kraj puta. Došli su iz Prijedora, Banja Luke, Tuzle, Konjica, Mostara, Sarajeva … neki su o onome što se događalo kraj tog puta prije dvadeset godina čuli iz medija, a bilo je i onih koji nisu ni znali da je takvo šta postojalo. Niko im, nikada to nije ni rekao.
Krenuli smo ka Hadzicima, gdje su tokom 1992. godine vojne, paravojne i policijske snage bosanskih-srba zatvarale nesrpsko stanovništvo Hadžića. Zatim smo krenuli ka Konjicu, gdje su od aprila do decembra 1992. godine HVO i ARBiH u nekadašnjoj kasarni u Čelebićima zatvarali osobe srpske nacionalnosti. Ispred svakog od nekadašnjih logora, pročitana su kratka svjedočenja preživjelih i odata je počast žrtvama uz minutu šutnje. Ispred svakog od nekadašnjih logora znali smo da se nalazimo na mjestu stravične patnje.
Slijedeća lokacija Jablanica, gdje su tokom 1993. i 1994. godine u prostorijama muzeja pripadnici ARBiH držali Hrvate, civile i ratne zarobljenike, sa tog područja. Zatim Dretelj, gdje su od 1992. do 1994. godine snage HVO-a u nekadašnjom objektu JNA u Čapljini koristili kao zatočenički objekat u kojem je bilo zatočeno oko 3,000 Srba i Bošnjaka, civila i ratnih zarobljenika. Svako posjećeno mjesto donosilo je spoznaju o važnosti ovog puta, ali i težinu onog koji stoji ispred svih nas.
Govoriti o ljudskim pravima u zemlji gdje se nacionalizam tolerira i stimulira od najviših vlasti, gdje je još kriminalno reći da su žene silovane i civili mučeni, nekada zvuči apsurdno, pa i bolno. U zemlji gdje je normalno umanjiti značaj zločina nad djecom i ženama jedne nacionalnosti u poređenju sa drugom, u zemlji gdje se negira zločin, ne preostaje nam ništa drugo nego da makar javno kažemo da se ne slažemo s tim. Da, glasno govorimo kako nema te ideje ili ideologije koja može opravdati zločin nad civilima!
Sretan sam što sam bio dio tog puta i dio grupe čiji je cilj boriti se protiv negiranja zločina. Dio ljudi kojima je jasno da se civilne žrtve moraju gledati sa humanog aspekta, a ne kao pripadnici "onih", "njih" ili "drugih". Na tom putu bili smo jednaki – ljudi, baš ono što trebamo da budemo. Ti isti ljudi će se okupiti i u Prijedoru 31. maja, građani i građanke koji sebe gledaju kao jednake i zajedno traže ono što im je zagarantovano raznim konvencijama o ljudskim pravima.
Međunarodni dan bijelih traka. Dan koji se simbolično obilježava 31.maja, na dan kada je 1992. godine svim nesrbima u Prijedoru naređeno da imaju vidno istaknutu bijelu zastavu na kući, kao i da oko ruke moraju nositi bijelu traku. Danas, više od 20 godina nakon zločina, kakav nije zabilježen još od Drugog svjetskog rata, civilnim žrtvama u Prijedoru se zabranjuje da se javno sjećaju stradanja koje je nakon njega uslijedilo.
Nedavno mi je postavljeno pitanje “šta očekujemo 31.maja?” Nakon par sekundi razmišljanja, jer pitanje bješe neočekivano, a sasvim ispravno, shvatim da jednostavno želimo biti primjećeni. Očekujemo da vlasti vide da su se mnogi od nas složili oko činjenice da ne postoji ideja ili ideologija koja može odbraniti ubistva nedužne djece. Tu smo stavili tačku. Nismo dozvolili “ali.” Nema te ideje ili ideologije koja može opravdati mučenje civila u zatočeništvu.
Očekujem da iste te vlasti vide da smo to već pokazali u Hadžićima, Čelebićima, u Jablanici i Dretelju. Volio bih da nas gradjani/ke Prijedora ne doživljavaju kao provokaciju. Ovo nam je šansa da ujedinjeni stanemo iza jedne ideje, da pošaljemo poruku na koju se već predugo čeka. Sigurni smo u važnost te poruke. Zajedno, kada znamo da nas razdvajanja i zabrane ne vode ničemu, mahaćemo rukama da nas prebroje i prepoznaju naše postojanje. Valjda i nas neko predstavlja?
Obilježavanjem Međunarodnog dana bijelih traka želimo nastaviti dalje i zajedno pokazati da ne prihvatamo negiranje zločina, segregaciju i diskriminaciju kao politička "rješenja" u postratnoj BiH.
