Kuća za svu našu djecu
Ciklično ponavljanje istorije od koje do sada nismo ništa naučili postalo je gotovo deo folklora na prostoru Balkana. Stalna potraga za identitetom, neprijatelj koji preti uništenju naroda, fantazije vrlih nacionalista i ideologije koje sadrže elemente fašizma, vratile su se gotovo u trenutku. U odsustvu građanske svesti te intelektualne i političke elite koja je trebala da povuče uzde pomahnitalom nacionalizmu, Bosna i Hercegovina je od “Jugoslavije u malom” postala mesto gdJe je “drugačiji” postao persona non grata.
Međutim, ovakva slika BiH nije postojala prije, recimo, 30-ak godina. O tome da li je u to vreme bilo više građanske svesti ili je državni aparat bio efikasniji, nećemo raspravljati, jer je to tema oko koje se možemo slagati ili ne. No ono oko čega ćemo se svi složiti jeste da pre tri decenije u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru nije bilo bitno kako se zoveš. Bilo je bitnije za koji klub navijaš i nije bilo bitno da li se zoveš Emil, Selma ili Dragan... Kolumna Nikole Pejakovića koja je nedavno objavljena u Glasu Srpske izazvala je burne reakcije, a s druge strane, poslužila je i kao okidač drugim “autorima” da ispale gomile frustracija koje su se taložile godinama.
U BiH ništa novo
Ukoliko se osvrnemo na period i, najbitnije, na ambijent koji je prethodio ratu u BiH i povučemo paralelu sa današnjim danom, izvućićemo “strah prema drugom i drugačijem” kao zajednički sadržalac. Glumac Sanin Milavić smatra da anatemizacija mJešovitih brakova u poslednje dve decenije nije ništa novo. “Današnje vladajuće političke, intelektualne i duhovne oligarhije svoje pozicije i privilegije nisu zaslužile svojim radom ili znanjem, već kreiranjem i širenjem straha i čiste mržnje prema drugome i drugačijem”, govori Sanin.
Sanin Milavić (Foto: sanin-milavic.blogspot.com)
On smatra da svojim postojanjem mJešoviti brakovi ruše sve teze političara, duhovnih vođa i intelektualaca o nemogućnosti pomirenja i prožimanju kultura. Ako su mješoviti brakovi “opasnost”, šta su onda deca iz takvih brakova? Njih se odbacuje, proglašava ''otpadom'' ili ''miješanim mesom''. Međutim, zaboravlja se da ove osobe žive sasvim normalno, obrazuju se, sastavni su dio društva, vole ili ne vole, plaćaju kartu za trolejbus po istoj cijeni – jednom riječju: žive “k'o sav normalan svet”.
A kako se ti zoveš?
Često se dešava da padamo u zamku diskriminacije kada pri sasvim formalnom upoznavanju damo sebi toliku slobodu da na osnovu imena zaključimo da je naš sagovornik Hrvat, Bošnjak, Srbin, pa dalje, pravoslavac, katolik, musliman... Smemo li na osnovu ovoga da zaključimo da ime određuje naš identitet? Ako si Ahmed, Dragoslav, ili Mario u odgovarajućem okruženju, nećeš imati nikakav problem. Međutim, ako se desi da zalutaš i budeš na pogrešnom mjestu sa pogrešnim imenom, velike su šanse da ćeš imati problem. Dakle, držiš se dijela teritorije gdje je tvoje ime “domaće”. O ovom društvenom fenomenu, ili bolje reći društvenom deformitetu, govorimo u periodu nakon rata kada je svako stao ispod svoje zastave. Šta se u tom periodu desilo i šta se sada dešava sa djecom iz mješanih brakova?
Ozren Kebo, urednik magazina Gracija i kolumnista, smatra da su djeca iz mješovitih brakova kako kad i kako gdje imala drugačiji tretman od ostale djece. “Ako ih ne odaje ime, onda su se mogli provući nekažnjeno, a ako im je ime nepodobno, pojavljivali bi se problemi”, kaže Kebo. Ozren je dodao da ga do 1990. godine niko nikada nije pitao kao se zove, međutim, po njegovim riječima, od tada pa do danas je to pitanje čuo stotinu puta.
Ozren Kebo (Foto: Gracija)
“Neumjesno, nepristojno i indiskretno pitanje zaslužuje isti takav odgovor: Šta tebe boli k**** kako se ja zovem?”, dodao je Kebo u svom stilu. “Tamo gdje politika zadire u privatnost ljudi, nema ni prosperiteta, ni demokratije, ni logike”, dodao je Kebo.
Djeca uvijek najviše trpe
Ideja o jednoobraznosti (etničkoj, religijskoj, političkoj...) se uveliko širi. Međutim, do danas niko od velikana koji zagovaraju ovu fašističku ideju nije dao neko objašnjenje zašto su ovi “uprljani” problem i u čemu su oni hendikepirani u odnosu na ove “čiste”. Najčešće opravdanje je: “Pa, tako treba da bude”, ili neka slična besmislica.
Da se na trenutak vratimo na sam izvor problema. Dakle, politička, intelektualna i duhovna oligarhija seju mržnju, učvršćuju svoje pozicije, ruše svaku civilizacijsku logiku, a u svoj njihovoj opakoj igri, najviše trpe deca. Arnel Šarić Sharan, muzičar, radio i TV novinar, je dio ove priče.
“Kada dođe vrijeme da sjednem sa svojim djetetom i da objašnjavam postepeno i čvrsto, objasnit ću joj: Lili, tvoja mama je Sarajka čiji je tata iz Koreje, a mama iz Sarajeva. Tata ti je Sarajlija. Ti si sama drugačija od ostale djece, ali drugačije nije loše. Drugačije je za diviti se i uživati. U drugačijoj kulturi, ishrani, jezicima i običajima”, kaže Sharan.
Arnel Šarić Sharan (Foto: Facebook page Arnel Šarić Sharan)
On tvrdi da se mnogo toga treba i može popraviti razgovorom sa djetetom i da djecu ne treba prepuštati mas-medijima i obrazovanju. “To je najveća greška koju možemo napraviti”, dodao je on. Da se još jednom vratimo na početak naše priče. Živimo na prostoru gdje se istorija ciklično ponavlja. Na žalost, još uvijek nismo naučili lekciju. I dalje u “drugom i drugačijem” vidimo neprijatelja. Nismo ni svjesni da smo ponovo zatrovani nacionalizmom. Svoju mržnju opravdavamo brigom za očuvanje identiteta i ponosni smo na to što smo “čisti”. Na žalost, Sarajevo jeste podjeljen grad, ali ne samo geografski. Ako se pitamo da li postoji mjesto za djecu iz mješovitih brakova u Sarajevu kakvog znamo iz medija, složićemo se da nema.
Međutim, u Sarajevu posmatranom očima obrazovanog, svestranog, nezatrovanog i građanski vaspitanog čovjeka, ovdje ima mjesta za svakog pojedinca.
(Pročitajte i komentar Žarke Radoje za portal Diskriminacija.ba na kolumnu Nikole Pejakovića o mješovitim brakovima: Multietničnost Nikole Pejakovića.)
