I vukovi siti, i ovce na broju

Prije desetak dana, na jutarnjem programu jednog od javnih servisa slušam da je Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida u Republici Srpskoj ispunio plan za ovu godinu i isplatio rekordan iznos povrata doprinosa za plate zaposlenih osoba s invaliditetom.

No, onda ugledah najavu modne revije „Baš po mjeri“, koju organizatorice ove godine posvećuju podizanju svijesti o zapošljavanju osoba s invaliditetom, jer – žele poslati poruku poslodavcima da trebaju zaposliti osobe s invaliditetom. Vele da se osobe s invaliditetom teško zapošljavaju, a pravni okvir za rješenje ovog pitanja ne primjenjuje.

Istina je, kao i uvijek – negdje na pola puta. Novčani stimulans za 40 osoba koje su se tek zaposlile kao teško zapošljiva kategorija bio bi dobar cilj da nije riječ o osobama, kako se navodi u prilogu, koje su same našle zaposlenje kod poslodavca ili "iskoračile u svijet biznisa". Ili, da je to više osoba od 3% onih koji su, prema evidencijama Zavoda za zapošljavanje u ovom entitetu oko prošlog Međunarodnog dana osoba s invaliditetom tražile posao kao osobe s invaliditetom.

Poruka poslodavcima, s druge strane, nije na odmet – no – kojim poslodavcima? Oni iz privatnog sektora, u pravilu, profitiraju od zapošljavanja osoba s invaliditetom. Dobiju osobu koja želi da radi, povrat doprinosa koje uplate, sredstva za prilagodbu radnog mjesta. Pozitivna iskustva pričaju sama za sebe.

A šta poručiti državi kao poslodavcu?

Nije zgoreg podsjetiti da je država Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom davne 2010. godine, te se time obavezala i da garantuje i promovira pravo na rad osoba s invaliditetom, uključujući i obavezno zapošljavanje u javnom sektoru. Konvencije Međunarodne organizacije rada, koje datiraju prije nastanka Bosne i Hercegovine koju danas živimo, bavile su se ovim pitanjem, ali se obično tek konvencija UN-a uzima kao osnov, jer – nije česta tema i nije baš po mjeri državnog aparata puno čitati o pravu.

Konvenciju UN-a u entitetima prate posebni zakoni o zapošljavanju osoba s invaliditetom, koji u Brčkom i pet godina od inicijative za izradu istog zakona, ne postoji. U godišnjem planu zakona za usvajanje skuplja prašinu kao osobe s invaliditetom na biroima. Ako i bude usvojen, morao bi da prati kvotni sistem zapošljavanja. Na određen broj zaposlenih osoba bez invaliditeta mora biti zaposlena osoba s invaliditetom – trenutačni omjeri su 16:1.

U regulativi koja se tiče ove teme, slovo na papiru u jednom pravcu, praksa ipak u suprotnom. Na prosječnom konkursu u javnom sektoru, koji po entitetskim zakonima ima obavezu da zaposli osobu s invaliditetom u pomenutom omjeru, konačnu riječ o zapošljavanju, u pravilu daje osoba na čelu institucije u kojoj se neko zapošljava. Dakle, ide pismeni test, pa usmeni intervju, pa se sačini lista uspješnih kandidata, sa koje čelna osoba bira novog uposlenika. I svi se drže toga, ali niko ne spominje zakon o zapošljavanju osoba s invaliditetom, koji bi, kao korelat obavezi poslodavca da ima zaposlenu osobu s invaliditetom, morao uspostaviti – prednost osobe s invaliditetom pri zapošljavanju. Izabere se najuspješniji ili podobniji kandidat, jer – smo tako u mogućnosti u glomaznom državnom aparatu, a ispod tepiha ostavi suština.

I pitanje – ko se uopšte može zaposliti kao osoba s invaliditetom?

U pomenutom tipičnom slučaju, niko se ne osvrće ni na Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine, koji u bar jednoj značajnoj odredbi reguliše ovo pitanje na način da su poslodavci dužni da preduzmu odgovarajuće mjere radi omogućavanja da invalidno lice (!) ostvari pristup, učestvuje ili napreduje u zaposlenju...., tako da im te mjere nisu nesrazmjeran teret, dok ne ispune društveni cilj postavljen zakonima koji ovu oblast posebno regulišu – dok ne zaposlimo bar jednu osobu s invaliditetom na 16 zaposlenih osoba bez invaliditeta.

Nesrazmjeran teret za poslodavca, kojeg predstavlja osoba koja odlučuje o zapošljavanju, u takvoj situaciji je - izgleda – izabrati osobu s invaliditetom, ispunivši obavezu.

Ili – dati prednost, kako to propisuju zakoni u oblasti zaštite prava ratnih vojnih invalida – odnosno, osoba ratnog uzroka invaliditeta, koju se  Bosni i Hercegovini prevodi kao „dodatni bodovi“ na invaliditet. No, i tu je praksa namjeri zakonodavca i izvršne vlasti došla glave – i taj poneki bod u proizvoljnoj ocjeni komisije bude zaobiđen. Dva, tri ili pet poena u konačnoj matematici često ovise o tome kakav dojam ljudi koji vas vide prvi put u životu steknu o vama, nakalemivši na to ono što imaju kao prethodni stav o invaliditetu.

Džaba je upozoravala Institucija Ombudsmana za ljudska prava u svom specijalnom izvještaju čitavu Bosnu i Hercegovinu, ili Glavna služba revizije javnog sektora u Republici Srpskoj u reviziji učinka da nismo ni blizu ovog cilja. Na kraju, država svim osobama s invaliditetom odgovara porukom koja se jedino računa – obavezu smo preuzeli, nominalno je propisali, a suštinski zaobišli, jer vukovi uvijek ostanu siti, s prihvatljivim ovcama na broju.