Potrebna je kontinuirana podrška u borbi za LGBTIQ prava

Izložbom „Čestitke, sramite se“ u sarajevskom Geothe institutu 12. juna počeo je Mjesec ponosa, ususret petoj Bh. povorci ponosa u Sarajevu, koja se održava u subotu.

Jutro poslije, na zidu Goethe instituta osvanuli su uvredljivi grafiti kao potvrda atmosfere mržnje s kojom se LGBTIQ osobe u našem društvu svakodnevno suočavaju i kao dodatna potvrda onoga što je na izložbi bilo predstavljeno – mrzilačke poruke koje je Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa dobivao zadnjih 5 godina.

Osim što je poražavajuće živjeti u sredini koja do te mjere ne prihvata različitost, sramno je dijeliti isti društveni kontekst sa onima koji, uz odnjegovanu mržnju, nemaju nikakvog poštovanja prema kulturološkom i ukupnom značaju djelovanja Geothe instituta u našoj zemlji.

Zaista sramno, koliko i poruke koje su objedinjene na pomenutoj izložbi koje je Organizacioni odbor povorke ponosa godinama dobivao i koje dokumentuju koliko je naše društvo homofobno i spremno na nasilje. A sve zbog lične nespremnosti da prihvati nužnost različitosti, da je toleriše jer nikoga ne ugrožava. I nespremnosti da istovremeno preispita lične motive za toliki otpor i mržnju.

Sankcije za vandale, a strpljenje i dosljednost u borbi za LGBTIQ prava

Vandali su prethodno uništili plakate kojima je najavljena ovogodišnja povorka ponosa koja će se održati pod sloganom „Volim da se ne bojim“ i putem koje se u prvi plan stavljaju upravo lična iskustva LGBTIQ osoba, različiti oblici nasilja koje proživljavaju, posljedicama koje je na njih to iskustvo ostavilo te odakle crpe snagu da žive autentične živote, što je valjda i osnovni cilj svakog življenja, bez obzira na ono što nas odvaja od heteronormativnh principa i čemu svaka osoba treba težiti.

I danas, kada dočekujemo petu povorku, čije je prvo održavanje ujedno bila i „posljednja prva“ balkanska, brojne LGBTIQ osobe ne usuđuju se, iako bi željele, prisustvovati njenom održavanju. Što takođe potvrđuje nivo mržnje s kojom se svakodnevno susreću, te različite oblike neprihvatanja njihove seksualne orijentacije. Ali je povorka itekako doprinijela ovom – volim da se ne bojim pristupu, i zahvaljujući njoj te vidljivoj podršci, brojne osobe napravile su različite iskorake na prihvatanju vlastite različitosti i spremnosti da o njoj progovore drugima.

Zato je, osim samog održavanja šetnje, svake pohvale vrijedan napor Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa da upriliči i brojne sadržaje u okviru Mjeseca ponosa, kako bi se kroz različite platforme govorilo o položaju LGBTIQ osoba. Važno je, i mimo aktivističkog predznaka, što Mjesec ponosa dobronamjernoj publici omogućava prisustvovanje kvalitetnim umjetničkim sadržajima koji imaju LGBTIQ komponentu. Najvažnije je povorku i prava LGBTIQ osoba ne svesti na jedan dan uz stroge mjere obezbjeđenja i misliti kako smo time ispunili svoj godišnji doseg tolerancije. Nužno je podršku pružati kontinuirano i potrebno je da ona bude vidljiva.

Dosadašnje povorke ponosa u Bosni i Hercegovini, na svu sreću bez incidenata, uz redovni igrokaz okupljenih na kontra skupu, ne trebaju da nas zavaraju i uspavaju u prividu tolerancije. Ta šetnja rezultat je cjelogodišnjeg napora Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, aktivista i aktivistica. Povorka nije odraz stanja društva prema LGBTIQ osobama. Ona je samo jednodnevni pokazatelj uspjeha u naporima LGBTIQ zajednice i aktivista i aktivistica.

Recentno iskustvo iznova nam potvrđuje da borba za prava bilo koje ugrožene skupine nikada ne prestaje. Zato svaki aktivizam uključuje dosljednost i strpljenje.

Hronologija minulih događaja

Stvari su bile prilično jasne pred Europride u Beogradu 2022. godine - desničarska solidarnost ne poznaje granice.

Bilo je očekivano da će se vjerske javne manifestacije koje su prethodile Europrideu poput različitih molebana „preliti“ i na Bosnu i Hercegovinu, a kojima je, kao i obično, pozivanje na „porodične vrijednosti“ bila ključna agenda.  Jačanje antirodnih pokreta koje ove godine u našoj zemlji doživljava procvat tome može samo pogodovati.

Ali da podsjetim, između Europridea u Beogradu i sarajevskog širenja mržnje koje je pred povorku eskaliralo, prošle godine u atmosferi kriminalizacije klevete i oštećenja automobila novinara u Banjoj Luci i Republici Srpskoj, dogodili su se napadi na aktiviste i aktivistice.

Najprije na učesnice banjalučke osmomartovske šetnje prošle godine koje su nosile zastave duginih boja. Nakon toga uslijedilo je otkazivanje programa posvećenog sadržajima iz kulture u Banjoj Luci a u organizaciji Bh. povorke ponosa i banjalučke organizacije „Geto“, da bi se na kraju dogodilo nasilje nad aktivistima i aktivisticima.

Sedmicama kasnije, napadnuti aktivisti i aktivistice, a riječ je uglavnom o ženama, bile su van svojih domova, smještene po prijateljskim kućama daleko od mjesta prebivališta, između ostalog i zbog toga što je vrlo uspješno kreirana lažna informacija u brojnim medijima kako je riječ o organizovanju banjalučke povorke ponosa. Sve i da je tako, nema opravdanja za nasilje. Ali ovo je nužno napomenuti zbog uvida u kapacitet mašinerije koja kreira neistine i podgrijava atmosferu mržnje, bez elementarnog osjećaja odgovornosti za živote drugih ljudi. Lažna najava o „banjalučkoj povorci ponosa“ jednako je uspješno zaživjela i na anonimnim portalima kao i u medijima koji imaju neke formalno ozbiljne reference.

I važno je napomenuti kako je Policijska uprava u Banjoj Luci zabranila održavanja filmske projekcije, razgovora i neformalnog druženja. Toliko su, naime, „opasne“ LGBTI osobe i aktivisti i aktivistice.

Obaveze aktuelne vlasti

Važan generacijski pogled na minule godine i sadašnjost, a vezane za ukupnu slobodu i prostor kreativnosti dao je autor Denis Švrakić u tekstu posvećenom procvatu sarajevske scene na kojoj su se mogli afirmisati mladi autori i autorice različitih profila, njenom utihnuću u vrijeme ekspanzije nacionalističke politike i glasila koje je podržavala, te ponovnom buđenju pod vlašću „Trojke“. Iako i sam ovu političku opciju ne abolira od odgovornosti za različite propuste, autor spominje kako „pod ovom vlašću pripadnici LGBTQ+ zajednice ponosno šetaju ulicama tokom sarajevskog Prajda umjesto da budu prebijani u svojim izolovanim kafićima.” Ipak bismo se trebali klonuti pripisivanju velikih zasluga za male učinke, ali prostor za pisanje o (ne)angažmanu domaćih političara i političarki iziskuje mnogo veći format nego što je predviđen za ovaj tekst.

Istina, prva Bh. Povorka ponosa održana je godinu dana nakon kreiranja „Šestorke“, od koje je danas ostala „Trojka“, ali u vrijeme kada su se aktivisti i aktivistice, a prvenstveno Sarajevski otvoreni centar (SOC), kao najvažnija organizacija u BiH posvećena pravima LGBTI osoba, borili za svoja prava, članovi i članice ovih koalicija su većinom uređivali zelene površine u sarajevskim parkovima.

Brojne borbe, zahvaljujući u prvom redu SOC-u, izvojevane su ranije.

Istina je takođe da je u vrijeme premijerskog mandata u Vladi Kantona Sarajevo, Edin Forto pružao podršku organizovanju Bh. povorke ponosa, te da je zajedno sa nekim od članova i članica Naše stranke kojom predsjedava prisustvovao povorkama, kao što to čini i nekolicina SDP-ovaca, ali ne smijemo zaboraviti kako i gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, kao potpredsjednica SDP-a, koji je dio „Trojke“, u aktivnostima podrške povorci nije prisutna. Naprotiv.

U isto vrijeme kada je trebala osuditi vandalski čin povodom izložbe „Čestitke, sramite se“, sarajevska gradonačelnica objavila je video na svom Facebook profilu na kojem vidimo žensku osobu kako baca žardinjere u Miljacku. Učinila je to očigledno ne razmišljajući o eventualnim psihičkim poteškoćama koje možda ima osoba neprimjerenog ponašanja i evidentno ne sjetivši se da je ženska osoba koja je u Banjoj Luci urinirala na ulici izvršila suicid zbog terora koje je proživjela na društvenim mrežama i u medijima. 

Onda je uslijedio Bajram i tradicionalni baklava koncept osobe koja bi prema svim svojim sugrađanima i sugrađankama trebala imati isti pristup. Eksplicitni primjer mržnje na fasadi Goethe instituta nije dobio pažnju gradonačelnice.

Za razliku od Benjamine Karić, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, osim što svojim prisustvom kontinuirano podržava Zagreb Pride, takođe vodi računa i o sredstvima koja će se iz Grada Zagreba usmjeriti za organizaciju ovog događaja kao i rad udruga s LGBTIQ predznakom. Tamo gdje politika i lična prezentacija nisu smještene u ram od tepsije baklave i ljudska prava nemaju začine od mržnje, barem ne u mjeri kojoj svjedočimo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini minulih dana.

Atmosfera u kojoj trenutno živimo savršeno pogoduje zanemarivanju svakog oblika ljudskih prava. Kada se nacionalni interesi stave u prvi plan, sve drugo, po mjeri onih koji takav princip kreiraju, trebalo bi da utihne.

Rezolucija o Srebrenici i deziformacije o njenom značaju i smislu savršeno su pogodovale minuloj predizbornoj kampanji u Srbiji.

Kada se kreira narativ o zajedničkom neprijatelju, onda je najlakše mobilizirati redove među vlastitim narodom, ma koliko bili neistomišljenički orijentisani.

U takvoj atmosferi i nastaju grafiti „genocidaši“ u Sarajevu - termin koji odražava kolektivnu krivicu, upućen jednoj etničkoj grupi, a ne odgovornim pojedincima, koji također je problematičan.

Grad tolerancije, ljepote, suživota, poštovanja različitosti i dobro razabranih jufki za baklavu, odnosno grad kakvim ga predstavlja njegova čelna osoba na platformi za vlastitu promociju, za početak bi se mogao pozabaviti noćnim vandalskim intervencijama po različitim objektima, neovisno o tome čime je generirana mržnja i prema kome je usmjerena. U oba pomenuta slučaja riječ je o mržnji prema manjinama. Ove velike često ima ko da zaštiti. One čija seksualna orijentacija nije u duhu koncepta tolerancije, koju nacionalisti i vjerske zajednice propagiraju, uglavnom bivaju nezaštićene.

Zato je važno izaći na povorku ponosa koja je u mom sistemu vrijednosti porodično okupljanje, kao i podržati događaje koji se organizuju tokom Mjeseca ponosa. Važno je osobama koje svakodnevno žive u strahu reći da nisu same. Jer to sigurno neće na adekvatan način učiniti plejada populista i populistkinja koje se u ovom trenutku isključivo spremaju za još jednu predizbornu trku od sto metara, u kojoj obećanja koja se tiču ljudskih prava očigledno neće biti u vrhu prioriteta.

Zato svakome od nas ljudskost treba biti prioritet a ona nužno uključuje solidarnost. Solidarnost koja će ljudima zaista biti znak da nisu sami i same u potrebi da vole da se ne boje.

Tekst autorice Kristine Ljevak Bajramović preuzet sa portala Media.ba.