Neprihvatljiv govor o osobama s invaliditetom više je od riječi

Počevši u strogom oponiranju onom što se osuđuje u ''Pismo (je).. još jedan dokaz autistične politike kojoj je svojstveno jednoumlje i neuvažavanje drugačijeg mišljenja i stava", “Ali mi nećemo da nas slijepac vodi i nećemo da budemo slijepo poslušni”, “Ovakva … politika (je) autistična, licemjerna, zlonamjerna i da nema šansu da se ostvari”,  “U … ima dosta invalida, a sudeći po finansijskim rezultatima, i direktor je invalid', do isticanja većih mogućnosti od onih koje nam se pripisuju u “Kao da smo mi u BiH mentalno zaostali pa nam treba tutor!”, obrazac u javnom govoru političara je isti – neprihvatljiv i diskriminirajući prema osobama s invaliditetom, čak i kada se na ovu populaciju ne odnosi.

 

 

Ne staje javni prikaz invaliditeta na tom dijelu ljestvice političke nekulture – nastavlja se i u „Ove zgrade, reklo bi se slijepe“, na jutarnjem programu televizije s nacionalnom frekvencijom, kada se govori o zgradama u kojima se u večernjim satima ne može vidjeti svjetlo, jer vlasnici ne žive u tim jedinicama; „Hendikep nam je mjesec avgust, mjesec godišnjih odmora, mjesec snimanja", kada se govori o najvećem filmskom festivalu ovdašnjih prostora, ali i „Povrijedio se negdje na poluvremenu... i svakako da bi bio veliki hendikep za njega da propusti...“

 

Urođeno dostojanstvo, jednaka i neotuđiva prava svih ljudi osnova su slobode, jednakosti i pravde u svijetu, ukratko bi glasio dio preambule Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda, ratificirane 2010. godine u Bosni i Hercegovini. Po proklamovanom priznanju ovog međunarodnog akta, invaliditet je razvojni proces i „nastaje kao rezultat djelovanja osoba s invaliditetom i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline, te iz prepreka koje postoje u okolini“. Pod osobom s invaliditetom podrazumijevaju se osobe sa dugotrajnim fizičkim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koje u interakciji s različitim barijerama mogu ometati njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu ravnopravno s ostalim članovima tog društva.

 

U kontekstu uticaja medija, koji po definiciji predstavljaju kanal temeljen na „političkim i ekonomskim uvjetima, strukturama, zakonitostima i tehnologijama i njihovim posljedicama“, (Kunczik, Zipfel 2006), posebno je interesantna obaveza države potpisnice iz čl. 8. Konvencije – u kojoj se pod pojmom podizanja svijesti da usvoji mjere usmjerene na borbu protiv predrasuda, stereotipa i štetnih postupaka, na svim područjima života, putem, između ostalih, mjera koje „promoviraju pozitivno gledanje na osobe s invaliditetom i veći stupanj društvene svijesti o osobama s invaliditetom“.

 

Kako niti jedno pravo koje Konvencija štiti nije samostalno, važno je imati na umu i zaštitu integriteta, koja je zasebno pravo, a zapravo je ukupnost neke cjeline, nepovrijeđenost, dobrobit i, paradoksalno, najčešće objašnjena kao - izostanak funkcionalnih oštećenja.

 

Već u samoj postavci prava osoba s invaliditetom, jasno je da je put do potpunog ostvarenja negdje između naizgled jasne definicije prava (kada sa apsolutnom sigurnošću tvrdimo da je riječ o osobama s invaliditetom) i svih životnih situacija koje se ne odnose na osobe s invaliditetom, ali itekako imaju značaja na građane koje češće imenujemo pogrešno čime ih ometamo u ostvarivanju prava.

 

 

Govorom o osobama s invaliditetom bavio se i civilni sektor i državne institucije. Jedan od najpoznatijih radova na ovu temu je Kodeks o načinu predstavljanja osoba s invaliditetom u medijima iz 2012. godine, koji naglašava potrebu zasnivanja javnog govora na osnovnim postavkama Konvencije s ciljem značajnog iskoraka ka “jezičnoj standardizaciji, posebno u medijima koji trebaju biti i jesu spona između osoba s invaliditetom, organizacija osoba s invaliditetom i cjelokupne javnosti”. Kodeks, u osnovi, donosi pojmovnik kojim nudi rješenje za adekvatno predstavljanje osoba s invaliditetom, u kontekstu međunarodno prihvaćenog “Ništa o nama bez nas”, odnosno jednakopravne uključenosti osoba s invaliditetom u svim aspektima života koji ih se tiču.

 

Neprihvatljivom političkom govoru pažnju se u prošlom izbornom ciklusu bavila Institucija Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine i u saopštenjima za javnost ombudsmani su izrazili stav o korištenju terminologije koja se može odnositi na ranjive kategorije, a posebno osobe s invaliditetom, s naglaskom na “bilo koji negativan kontekst kojim se dovodi u pitanje dostojanstvo lica s invaliditetom”.

 

Pored navedenog, važno je imati na umu i stav Ombudsmana da je njihova uloga, prije svega, preventivna, a da je korištenje nekorektne terminologije kojom javni prostor obiluje, zapravo već učinjena povreda.

 

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Republike Hrvatske, s daleko specifičnijim iskustvima i značajno djelotvornijim istupima, daje nešto širi stav u preporuci Hrvatskom novinarskom društvu, kako bi istu dostavili svim svojim članovima  u vezi sa sudjelovanjem i prikazivanjem osoba s invaliditetom u medijima, te kaže da se “susreće se sa stereotipnim načinom razmišljanja o osobama s invaliditetom u svim područjima života pa tako i njihovim pravom na sudjelovanje u javnom prostoru putem medija, a koji mogu dovesti do uznemirujućeg i uznemiravajućeg govora”, posebno ističući ulogu medija u širenju svijesti o osobama s invaliditetom kao ravnopravnim građanima.

 

Vodeći se načelom poštivanja razlika i prihvaćanja osoba s invaliditetom kao dijela ljudske različitosti i čovječnosti, koje se vrlo često podrazumijeva, ali ne i primjenjuje, pravobraniteljica zauzima značajan stav – “nije nevažno u medijskom prostoru koristiti prihvaćeni termin osoba s invaliditetom, a za djecu djeca s teškoćama u razvoju”, te povezuje konvencijsko načelo prilagođavanja obaveze “prilagodbe i u načinu informiranja odnosno osiguranja primjerene komunikacije”. 

 

Svakako, nije teško sve navedeno primjenjivati kada je osoba s invaliditetom aktivni sudionik medijskog sadržaja, ali – umanjuje li to značaj prijema adekvatnih, ispravnih i etički korektnih informacija?

 

 

U prvom redu, iskustvo pravobraniteljice ide dalje od – dovođenja osoba s invaliditetom u medije. Za stvarno i puno sudjelovanje, na koje se referira u drugoj preporuci – na konkretnom primjeru obrađuje važne kriterije – srazmjernosti učinjenih prilagođavanja.

 

Pitanje koje pravobraniteljica postavlja je, parafrazirano: Da li postoji druga - neutralna praksa koja bi na isti način mogla ostvariti taj legitimni cilj s manje štetnih posljedica za društvenu skupinu osoba s invaliditetom? Nadovezuje se sljedećim: da li je korištena mjera takvog značaja da je opravdano staviti sa strane društveni interes za postizanje stvarne jednakosti tradicionalno diskriminirane skupine, osoba s invaliditetom?

 

Faktički, tu odgovaramo na dva pitanja: da li je govornik u medijskom prostoru mogao koristiti bilo koji drugi izraz kojim ne bi doveo u nepovoljan položaj osobe s invaliditetom (politika ne uzima u obzir drugu stranu, rezultati su razočaravajući pa ću posumnjati u sposobnost kompetencije da obavlja taj posao, izazov nam je vrijeme održavanja festivala, izgrađene zgrade su puste, za igrača je šteta da propusti utakmicu) i da li je korišteni izraz najbolji/jedini/nezamjenjiv u prilici u kojoj je korišten?

 

Sasvim sigurno je da pozitivan odgovor na prvo pitanje vodi do negativnog odgovora na drugo pitanje i podsjeća na važan segment o kojem se ne govori.

 

 

Kvalitetom riječi hendikep i hendikepiran se proteklih godina bavila teoorija invaliditeta, najvećim dijelom engleskom govornog i obrazovnog područja. U konačnici, iako su obje riječi korištene u različitim sporstkim disciplinama-jednoj koja se temelji na procjeni šansi za dobitak, a drugoj koja označava konjičke trke, što danas odgovara i prihvatljivosti termina u golfu, naglašava se neprihvatljivost termina sa aspekta označavanja invaliditeta.

 

U Bosni i Hercegovini, zbog prihvaćenosti ovog termina u pravnoj regulativi koja se odnosi isključivo na osobe s invaliditetom, a potom i u nazivima organizacija osoba s invaliditetom koje svoj rad, u najblažem slučaju, deklarativno zasnivaju na Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda, sasvim je izvjesno da prosječan konzument medijskog sadržaja neće pomisliti na konja, kockanje u nekom obliku ili golferski rezultat.

 

Upravo zbog toga, valja podsjetiti na gatekeepere – čuvare medijskog prostora, medijske profesionalce koji biraju koji koja, ali – možda i bitnije, na koji način izabrana informacija ulazi u medijski sadržaj. 

 

U konačnici, zagovornici ove teorije izbora vijesti bi tvrdili da kvalitet vijesti govori mnogo o prilikama u kojima je vijest izabrana, osobi koja ju bira, osobi koja ju prenosi i zajednici koja je dobija kao rezultat. U slučaju termina koji znače, isključivo ili u značajnom dijelu, nekorektan govor prema osobama s invaliditetom, teško da bi bila riječ o visokim, značajnim ocjenama svega navedenog.