Gdje institucije stanu, nastavljaju „Naša djeca“

Svi imaju svoje obaveze u vezi čišćenja prostora i spremanja hrane. Svakog dana kuhar je druga osoba. Njen zadatak je da pripremi ručak za sve stanare. Danas je na meniju krompir čorba sa mesom.

 

„Ovdje sam skoro dvije godine. Tu sam naučio da kuham i još mnogo drugih stvari“, govori nam Mujo Gačanica (21) dok mijesi hljeb. Prije nekoliko dana počeo je da radi u lokalnom restoranu, gdje održava higijenu. Ipak, želja mu je da radi sa računarima.

 

„U tome sam nekako… Nisam baš najbolji al’ pokušavam da radim na tome“, govori nam kratko.

 

Za to vrijeme, Adis Gaš (26) čisti aparat za pravljenje kafe. U prizemlju kuće nalazi se kafić. Trenutno služi za obuku, ali jednog dana možda postane i pravi ugostiteljski objekat. Ovaj mladić je nakon izlaska iz Doma živio tri godine u neuslovnom Bafo naselju, stanu dodijeljenom od strane Grada. Nije imao struju ni vodu. Sada je jedan od stanara „Kuće na pola puta“.

 

„Ne žalim se nikako. Baš mi je ekstra. Imamo vikendom slobodno vrijeme, možemo izaći. A ovako radnim danima imamo rasporede svoje, čistimo i kuhamo. Imamo aktivnosti unutrašnje i vanjske“, govori u pauzi između pripremanja kafe drugim stanarima.

 

Kafić trenutno služi za edukaciju, a želja stanara i rukovodstva udruženja jeste da on uskoro postane firma. Da ostvaruje profit i zapošljava mlade koji izađu iz Doma.

 

„Idemo u tom smjeru da što više ih uspijemo zaposliti. Organizovaćemo radionice gdje ćemo ih obučavati da budu šankeri i konobari. Na taj način ćemo im pomoći da u lokalnoj zajednici nađu malo bolji posao, obogaćujući njihov životopis i radno iskustvo. Onda ćemo vidjeti, ako uspijemo razviti da to bude profitabilniji biznis“, govori nam Sunčica Kragulj, predsjednica udruženja.

 

Svi trenutni stanari kuće imaju intelektualne poteškoće. Međutim, to nije osnov po kome se oni biraju. Pored njih, udruženje pomaže i korisnicima koji žive samostalno, ali imaju poteškoća sa plaćanjem računa ili kirije.

 

Sunčica Kragulj ističe da prilikom dolaska, mladi ne znaju mnogo o kućnim poslovima. U domovima nisu usvojili radne navike.

 

„Napredak je nekad dosta spor, ali se vidi. Mi od početka s njima krećemo to sve raditi. I onda je potrebno možda godinu, dvije, nekad čak i više da se razvije taj osjećaj samostalnosti, osjećaj nekog racionalnog rasuđivanja. Ne upadanja u neke probleme, krizne situacije, da se nauče upravljati novcem. Tako da, veliki napredak se primjećuje nakon jednog određenog dužeg perioda. Nije lako, nije lak rad, ali dosta smo ponosni na naše korisnike“, govori ona.

 

Sa mladima rade tri mentorke, koje su im neka vrsta zamjenskih roditelja. Svakog dana sa njima prolaze radne zadatke, obavljaju savjetodavne razgovore, čak ih vode na ljekarske preglede.

 

„Oni po završetku osnovne i srednje škole, po prilagođenom nastavnom planu i programu, nastavljaju svoj rad kroz radionice, do momenta angažmana i upošljavanja. Jako teško je naći posao mladima iz porodica, a jako su velike predrasude, nažalost i dan danas, vezano za djecu koja izlaze iz dječjih domova. Pogotovo ako uzmemo u obzir da su osobe sa razvojnim poteškoćama. Dakle, nastavljaju se radionice, da li su to kulinarske radionice, izrada nakita, crtanje, bojenje, vezenje… Moraju biti produktivni i moraju dalje da rade“, objašnjava nam mentorka Lejla Pehilj, po profesiji pedagoškinja.

 

Vremenom je Udruženje odlučilo da se bavi socijalnim preduzetništvom i svoje korisnike zapošljava u firmama koje osnuje. Tako je nastao butik polovne odjeće „Friends“, gdje su zaposlene tri mlade osobe.

 

„Tu smo baš ponosni. Zapošljavamo tri mlade žene s poteškoćama u razvoju već nekoliko godina i primjetili smo koliko to ima pozitivan utjecaj na njihov karakter, na njihovu ličnost, na njihov osobni razvoj i slobodu. Ogroman, ogroman pozitivan utjecaj“, govori Sunčica Kragulj.

 

Jedna od radnica u butiku je Đana Gačanica (32). Kaže da je srećna na ovom radnom mjestu. Pokazuje nam artikle koje prodaje i navodi cijene. Veselo priča da su nedavno preuredili butik, pa joj je sada još ljepše raditi.

 

„Zadovoljna sam i super mi je. Baš mi drago da radim. Bude finih mušterija“, govori nam kratko.

 

Kako kaže, Mostarci rado svraćaju u butik. Svako ko želi pomoći njihov rad, može to učiniti kupovinom artikala, ali i doniranjem stvari za prodaju. Tako njihovi sugrađani često donesu odjeću, obuću, igračke ili nakit, koji su u dovoljno dobrom stanju da bi se našli na policama butika. Nađe se tu i poneka knjiga ili ukrasni predmet, u zavisnosti od toga šta dobiju kroz donacije.