Naučnice budućnosti: Minela Đulić

Za drugi ciklus studija odabrala je jednu od najzahtjevnijih grana medicine – neurologiju, koju je upisala na Instanbul univerzitetu kao jedina strana studentica. Posvećena je istraživanjima o djeci oboljeloj od epilepsije kao i istraživanjima o nasilju nad djecom u porodici. Kao žena sa hidžabom u nauci, rado odgovara na sva pitanja vezana za njen identitet koja potiču iz interesovanja, a ne iz zle namjere.

S obzirom na to da u BiH ne postoji smjer koji studira u Turskoj, odlučila je da bude podrška djeci i roditeljima iz svoje domovine, tako što će putem vlastitog Instagram profila biti dostupna za savjete.

Kako iz današnje perspektive posmatrate odluku da odete iz rodnog Novog Travnika i studij upišete van zemlje? Je li to bio hrabar čin s obzirom na sve novo što takvo iskustvo donosi, od stranog jezika do udaljenosti najbližih koji u teškim situacijama mogu biti podrška?

Od malena sam imala želju studirati vani. Otići u nepoznato bez poznavanja jezika, kulture i naroda nije jednostavna stvar i sada kada se osvrnem, učiniti to sa svojih 18 godina smatram da je bila velika hrabrost. Svaki početak je težak, ali sa čvrstom voljom, željom i motivacijom da završimo ono što smo počeli, sve prepreke se mogu prevazići. Udaljenost od porodice, prijatelja i početak jednog novog poglavlja u životu samim tim znači i postaviti sebi nove ciljeve, pronaći sebe u novoj okolini i htjeli ne htjeli njoj se prilagoditi.

Prilagođavanje nečemu novom definitivno nije loša stvar, ali je jako bitno ne izgubiti sebe u svemu tome. Znati zbog čega smo došli i graditi sebe kao ličnost, profesionalca i prije svega graditi sebe kao boljeg insana.

Osnovne studije u Turskoj završili ste kao stipendistica Republike Turske. Mislim da je jako važno govoriti o programima stipendiranja kako bismo druge mlade ljude ohrabrili da isto pokušaju ako se žele školovati van zemlje. Manjak kućnog budžeta na svu sreću nije prepreka za ostvarivanje vlastitih želja. Kako je u Vašem slučaju izgledao proces apliciranja i dobijanja stipendije i koliko ta vrsta podrške olakšava cjelokupno iskustvo studiranja van matičnog okruženja?

Osnovne studije sam završila kao stipendista Republike Turske. Svake godine otvara se konkurs za online prijave. To je jako dobra prilika jer stipendije poput ove pokrivaju sve troškove. Naravno, podrazumijevaju uslov da budete uspješan student.

Vrlo jednostavno se aplicira, sva potrebna dokumentacija bude objavljena na stranici, preko sistema se ide korak po korak. S obzirom na to da sam ja ovu prijavu radila prije devet godina, vjerujem da se sistem promijenio, ali kao što rekoh – apsolutno sve je opisano, potrebno je samo da se prate rokovi prijave.

Prilikom prijave ja sam imala dosta certifikata i diploma, što je vjerujem utjecalo na sam proces osvajanja stipendije.

Osim što ste došli u novu sredinu i upisali vrlo zahtjevan studij, cjelokupno iskustvo podrazumijevalo je i učenje na novom jeziku. Iako ste u prvoj fazi boravka učili turski, koliko je na zdravstvenim studijama bilo komplicirano pratiti predavanja na jeziku koji nije maternji i koliko je trajala vaša jezička edukacija prije početka praćenja nastave?

Kao neko ko nije znao niti jednu riječ turskog jezika, nakon dolaska u Tursku, prvu godinu sam učila turski jezik. Ako položite turski jezik, imate pravo da nastavite školovanje odsjeka koji ste odabrali. Prelaz sa jezika na studije nije jednostavna stvar, što ne treba da obeshrabri niti da preplaši sve one koji razmišljaju o ovakvom načinu studiranja.

Da budem iskrena, na početku studija jako teško sam razumjela ono sto profesori objašnjavaju, jer jednostavno godina jezika nije dovoljna da bi se sve moglo razumjeti odjednom, to ide postepeno. Već poslije, kada se prilagodite i naviknete na profesore, predmete i sam tempo predavanja, onda počinjete osjećati slast studiranja.

Na Hacettepe univerzitetu u Ankari zdravstvene studije završili ste kao počasna studentica. Koliko je takav uspjeh podrazumijevao rada, posebno uz dodatne edukacije koje ste prakticirali najčeće putem Erasmus programa, a često ste i volontirali u oblastima iz kojih ste željeli dodatnu edukaciji.

Studij na Hacettepe univerzitetu je nešto nevjerovatno. Počevši od samog univerziteta i mogućnosti koje nude svojim studentima, do profesionalnih profesora od kojih se može puno naučiti.

A s obzirom na to da je moj studij bio u potpunosti na turskom jeziku, neki profesori su izlazili u susret i dopuštali pisanje ispita i određenih projekata na engleskom jeziku. Neki su znali reći da to nije njihov problem i da sam sama odabrala ovaj smjer i studiranje na turskom, te da se kao stranac ne razlikujem od drugih studenata. İpak ja sam zahvalna i jednima i drugima.

Moram reći da je studij na ovako prestižnom univerzitetu dosta zahtjevan. Ukoliko ste na zdravstvu, već od druge godine pored svih predmeta, kojih je po semestru znalo biti i do 14,

počinjete i sa praksom. Ja sam preferirala redovno učenje, jer mi je tako bilo dosta lakše i mogla sam bolje da organizujem sve ispite, zadaće i radove. U suštini sve je do vas. Koliko želite da doprinesete sebi i svom razvoju, toliko je i truda potrebno.

Što se tiče dodatnih praksi i volontiranja, ja sam uživala u tome, posebno me ispunjavao rad u bolnicama sa djecom i rado sam koristila svaku priliku za prakse poput ovih. Ukoliko ispunjavate sve uslove prijave na Erasmus razmjeni, uđete na ispit engleskog jezika, ovaj ispit se razlikuje od univerziteta do univerziteta, moj je bio poseban ispit na koji ulaze samo studenti zdravstvenih nauka. Kada osvojite određeni broj bodova pratite dalje upute za pronalazak institucija u kojima ćete raditi praksu i to je to. Kada bih ponovo birala, opet bih odabrala Hacettepe.

Vaš smjer na zdravstvenim studijama podrazumijevao je usavršavanje u oblasti razvoja djeteta. Šta je bilo presudno za taj izbor?

Djeca su budućnost. Ulaganjem u sebe ulažemo u svoju budućnost, ali ulaganjem u djecu, njihovo zdravlje i kvalitetnu edukaciju, ulažemo u cijelo čovječanstvo.

Šta to podrazumijeva biti specijalista za dječiji razvoj?

Specijalista za razvoj djeteta daje informacije roditeljima o djetetovom razvoju od same trudnoće. Procjenjuje mentalni, jezični, motorički, samoodržavajući, socijalni i emocionalni razvoj djece od rođenja do kraja adolescencije (0-18 godina).

Specijalist za razvoj djeteta primjenjuje razvojne testove za procjenu kognitivnih, jezičnih, motoričkih, psihičkih, socijalnih i emocionalnih domena. Obavlja kliničke intervjue sa porodicom. Na kraju sastanka izvještava o svim rezultatima dobivenih podataka i prezentira ih potrebnim odborima i ekipom sa kojom radi.

Prema rezultatu testiranja, ako se tokom procesa razvoja nađu neki rizici, specijalista za razvoj djeteta vrši identifikaciju tih rizika. Stvara individualne, razvojne, psihološke ili obrazovne planove pogodne za djecu sa zastojem u razvoju.

Ako je djetetov razvojni proces normalan, kao rezultat procjene, specijalista za razvoj djeteta podržava razvoj djeteta, priprema i provodi program tako da dijete može ostvariti svoj puni potencijal. Procjenjujući uspješnost djece u njihovim razvojnim područjima, uspoređujući ih s prethodnom razinom uspješnosti, otkrivaju se njihove promjenjive potrebe i određuju očekivanja porodice.

Pokreće se „program rane intervencije“ za djecu s kašnjenjem u razvoju. U program rane intervencije djeteta, specijalista za razvoj djeteta savjetuje roditelje ukoliko je potrebno pokretanje dodatne edukacije ili eventualno usmjerava ka ustanovama za edukaciju djece sa poteškoćama. Planira dizajn materijala koji se odnose na dječiji razvoj ili vrši savjetovanje na ovom polju.

Specijalista za razvoj djeteta radi sa djecom koja su posebno talentovana, sa djecom koja imaju oboljenja vida i sluha te ortopedska, neurološka i genetska oboljenja kao i psihijatrijske i metaboličke bolest.

Djeca s poteškoćama u učenju i djeca s poremećajem deficita pažnje i hiperaktivna djeca takođe su djeca za koju je zadužen specijalista za njihov razvoj. Specijalista za razvoj djeteta priprema, provodi i prati programe podrške razvoju za potrebe djece sa emocionalnim i poremećajima u ponašanju. Priprema programe za djecu koja imaju problema u ishrani, spavanju, toalet edukaciji, probleme sa stresom ili početkom dječije depresije.

Specijalista za razvoj djeteta radi sa pedijatrom, dječijim neurologom, dječijim psihijatrom i odjelom za infekciju i intenzivnu njegu.

Opširnije možete pogledati na mom instagram profilu „child_spec.minela“ koji sam napravila sa ciljem doprinosa svojoj domovini, roditeljima i djeci koja žive u Bosni i Hercegovini.

Iako su vam svih govorili da je neurologija najzahtjevnija grana medicine, vi ste za nastavak studija ipak odabrali razvojnu neurologiju na Istanbul univerzitetu gdje ste primljeni kao jedina strana studentica? Kako je tekao proces upisa na zahtjevni smjer i koliko ste zadovoljni izborom?

Kako biste nastavili specijalizaciju u ovom pravcu, pored prosjeka i ispita položenih do samog upisa, potrebno je da položite i određene pismene i usmene ispite. Smjerom sam više nego zadovoljna.

Trenutno ste angažovani na istraživanjima o epilepsiji koja uključuju djecu oboljelu od epilepsije i njihovu braću ili sestre koji tu bolest nemaju. Koliko je ovo istraživanje kompleksno? Možete li već sada govoriti o nekim od rezultata do kojih ste došli?

Na ovo pitanje trenutno nemam pravo govoriti ništa opširnije osim tem jer etika samog istraživanja zahtijeva tajnu podataka i procesa. Kada budu gotovi rezultati sve će da bude objavljeno.

Osim obaveza koje imate na drugom ciklusu studija i dalje ste u kontaktu sa svojom profesoricom sa prvog ciklusa sa kojom i radite na istraživanju posvećenom nasilju nad djecom, između ostalog i zbog toga što u cijelom svijetu nedostaje naučnih radova na ovu temu. Koliko su poražavajući podaci do kojih ste došle i na kom segmentu je bio najveći fokus vašeg rada?

Ovo istraživanje je odobreno i završeno, a rezultati su objavljeni prije par dana. (Istraživanje je dostupno na ovom linku.)

Tokom razgovora povodom Noći istraživača rekli ste da se niste susretali s predrasudama zbog toga što ste žena u nauci, ali da je nažalost bilo onih zbog toga što ste žena sa hidžabom. Kako doživljavate izostanak elementarne tolerancije u 21. vijeku prema razlikama koje ni na koji način ne ugrožavaju druge ljude?

Iskreno da vam kažem, suvišno mi je i pričati na ovu temu. Jednostavno ne mogu da razumijem da neki ljudi ne mogu i ne žele da prihvate različitosti i da sebe ograničavaju razmišljanjem i donošenjem odluka na osnovu onog šta mi je na glavi, a ne u glavi.

Ja sam ponosna ovom svojom odlukom, i kao mlada naučnica i žena sa hidžabom imam cilj da napredujem u polju svoje struke bez obzira na manjak tolerancije od strane pojedinih ljudi.

Nikad mi nije teško odgovoriti na pitanja vezana za hidžab, šta više, rado i sa zadovoljstvom to činim. Ono što ne volim su nagađanja i dezinformacije.

Uvijek mi je drago kada neko pristojno postavi pitanje, jer nije sramota pitati, sramota je osuđivati i podcjenjivati.

Kakvi su Vam dalji planovi vezani za edukaciju i profesionalni angažman i šta biste s ciljem ohrabrenja poručili drugim mladim ljudima u Bosni i Hercegovini koji tek razmišljaju o studiju van zemlje?

Iako moja mama nije nastavila svoje studije, zbog svih okolnosti koje su se desile u našoj zemlji, uvijek je davala poseban značaj obrazovanju. Smatram da mi je ta ljubav prema edukaciji prešla baš od mame, jer nas je uvijek tako učila, i zahvalna sam joj na tome.

Prije svega trud, rad i upornost, a zatim, korak po korak, do ostvarenja ciljeva. Ništa nije savršeno, niko vam neće sipati ruže po putu, što ne znači da ruže sami ne možete saditi. Biće tu uspona i padova, bilo je i kod mene i još uvijek ima, ali to ne treba da nas obeshrabri u onome što želimo.

Svima onima koji žele da studiraju vani prije svega bih poručila da ne zaborave mjesto odakle dolaze. Ja sam uvijek bila ponosna što dolazim iz naše Bosne. Svaki početak je težak, ali uz jaku volju i želju sve prepreke se mogu prevazići. Trud se uvijek isplati.

 Foto: Minela Đulić, privatna arhiva