Patologija mog svakodnevnog migriranja

Jedna poznata pozorišna i filmska glumica je nekoć u jednom intervjuu, objašnjavajući i sjećajući se kako je otišla sa Balkana, ispričala kako je devedesetih početkom rata igrajući svoju posljednju predstavu tog desetljeća i na tim prostorima, kazala kako je znala da je to kraj. I da je to to. Da je poražena i da je manjina.

 

Da li je moguće živjeti među ljudima koje poslije izvjesnog vremena prestanemo poznavati i prepoznavati. Sa ljudima za koje nas veže sve manje zajedničkih ideja. Kada gradovi prestanu služiti ljudima i postaju neprepoznatljivom osvajačkom metom. To je logika rata, ne nužno oružanog. To je također princip i svake uzgajane netrpeljivosti koja ima za cilj rađanje konflikta i čišćenje.

 

Neposredno nakon najave prve Bh. povorke ponosa neko je oblijepio Sarajevo plakatima sa prekriženim logotipom povorke sa modifikovanim motom – “Ima izać” uz dodano – “iz Bosne i Hercegovine”. Bilo je to prvi put, nakon mog dolaska u Sarajevo, da me potpuno nespremnog zatekla javno propagirana ideja čišćenja jednog društva. Sjetio sam se taksiste koji mi je držao vaz o tome kako se hidžamom i puštanjem ustajale krvi tijelo zapravo čisti. Zašto je jedno asocijacija na drugo, ni sam ne znam. 

 

Svako ko se odluči otići u mjesto koje mu pruža bolje šanse i mogućnosti za razvoj ima pravo na to, ali, ideja generisanja netrpeljivosti prema bilo kome je pitanje koje je nužno problematizirati. Ne smijemo dozvoliti da simptomatičnost i evidentno selektivno targetiranje osoba i grupa na čije se izolovanje poziva, ostane neprimijećeno. 

 

Kada je čovjek na mjestu na kojem trenutno želi biti, teško mu je razmišljati o migracijama ili mjestu odakle je otišao. To je poput ispunjene potrebe koja se trenutno više ne preispituje. Svako vraćanje u prošlost i kopanje po razlozima odlaska zahtijeva emocionalni napor. 

 

Ipak, nimalo slučajno sam se tokom pisanja ovog teksta obrenuo u selu iz koga sam potekao i iz kojeg sam tragom nekog boljeg života otišao prije nekoliko godina. Bilo mi je jasno, da je jedan dio mene melanholično i dalje vezan za život koji se kovitlao oko roditeljske kuće. S druge strane, jedini razlog zašto sam mogao biti tako iskreno melanholičan, jeste jer sam znao da sam vezan, ali da ne pripadam tom svijetu i jer sam imao drugo mjesto za odlazak.

 

Poruka koju plakat prekriženog logotipa povoroke ponosa šalje je eksplicitna i jasna. Ipak, nisam otišao. Vrlo vjerovatno jer ne znam, a ni nemam gdje. A možda jednostavno ni ne želim. Ipak, niko ne govori otvoreno radnicima i radnicama da izađu iz Bosne i Hercegovine, a oni odlaze. Stvari nikada nisu crno-bijele. Niko nigdje ne odlazi samo zbog para. Materijalna sigurnost i neki oblik finansijske izvjesnosti važni su tek toliko da podupiru razvoj, istraživanje vlastite autentičnosti i periodičnu spontanost. Da bi čovjek otkrio sebe, u današnjem svijetu, prije svega, mora se i mora ga se osloboditi materijalne proračunatosti koja stoji na putu ka ranjivosti i zdravim odnosima koji su izvor sreće i osjećaja povezanosti – sa sobom i drugima.

 

Prirodno je da čovjek teži zadovoljenju svojih potreba i osjećaja sigurnosti. Vjerovatno je na neki način i u nekom obliku prirodno i da ljudi kompenziraju osjećaj sigurnosti kroz pripadanje – naciji, društvu, vjerskoj zajednici, partiji… Pripadanje stvara imaginarni osjećaj zbrinutosti. Pa i osjećaj sigurnosti vrlo vjerovatno migrira i traži gdje će se ispuniti i utažiti, što nas, na kraju dana, možda sve čini migrantima i migrantkinjama.

 

Mislim da su stvari zapravo vrlo jednostavne. Neispunjeni osjećaj sigurnosti konstantno nas podsjeća na šta smo sve spremni kako bismo se osjetili zaštićenim u trenutku. Mnogo je, zapravo, lakše iščuđavati se migrantima koji su se zatekli u Bosni i Hercegovini i njihovoj spremnosti da se zaštite dok su nažalost vrlo često prepušteni sebi, nego razmišljati koliko se jedan bosanski Bečlija integrisao u austrijsko društvo.

 

Usred bijela dana, u centru grada, čovjek iz auta, u kojem je odzvanjao moderni turbofolk mi je dobacio: “Šta gledaš?”. Jesam, gledao sam. Mislio sam da je to poenta i da svako ko se tako ponaša zapravo želi privući pažnju u javnom prostoru.  

 

Jedino gdje još mogu migrirati, jeste u sebe. U svoj mali prostor slobode koji sam osvojio nepripadanjem ni selu ni partiji. Srećom, još uvijek imam emocionalnih kapaciteta i sposobnosti da se povežem i da puštam plemenite ljude da me iznenade. Ostajem da stojim u mjestu, iako svakodnevno migriram i povlačim se iz vanjskog u svoj unutrašnji svijet tražeći isto što i svaka druga jedinka – malo sigurnosti i slobode.