Otkud tebi depresija kada imaš sve u životu?

Emira ima dijagnosticiranu psihozu. Bila je hospitalizovana dva puta. Kada se nakon prve hospitalizacije vratila na posao kolegama nije govorila gdje je bila i nije pričala o svojoj dijagnozi. 

 

„Pala sam u depresiju, nisam bila dobro. Kod nas je nekako uvriježeno mišljenje da se takve stvari trebaju kriti, čak su mi i u bolnici rekli da o tome ne pričam na poslu i da ne spominjem da sam ležala u bolnici, jer duševne bolesnice ostaju bez posla. Nakon hospitalizacije sam dobila terapiju, pila sam antipsihotike. Međutim, sa akutnom psihozom koja je meni dijagnostikovana nikada ne znate da li će se vratiti i kada.“

 

Emira je drugi put hospitalizovana nakon prekida uzimanja terapije kada su joj se pojavile sumanute ideje koje su bile veoma opasne i paranoja. Kada se nakon drugog bolničkog liječenja vratila na posao, Emira je rekla svojim kolegama gdje je boravila i zbog čega i naglašava da nije bilo loših reakcija. 

 

„Jednom sam čula jednog od kolega kako je nonšalantno govorio o depresiji, to me je povrijedilo. To je ona priča, otkud tebi depresija kad imaš sve u životu, kao da čovjek može uticati na razvoj duševnog oboljenja. Ja sam povrh svega patila i od depresije.“

 

Emira navodi da je život sa njenom dijagnozom svakodnevna borba, ali da joj je u poboljšanju stanja veoma pomogla edukacija. 

 

„Dodatno educiranje mi je jako pomoglo, željela sam što više saznati o uzorcima i razlozima kako nastaju ovakve vrste oboljenja. Posao mi također puno pomaže, ali nekada mi se jako teško fokusirati i teško mi je raditi. Porodica mi jako puno pomaže, uvijek su spremni preuzeti dio obaveza da bih ja lakše funkcionirala. Nekada se zaista osjećam prazno i mislim da tu prazninu ništa ne može ispuniti.“

 

Sanji je u ranim dvadesetim dijagnosticiran emocionalni nestabilni poremećaj ličnosti/borderline. 

 

„S obzirom da s boderlineom živim duže od 15 godina, često i zaboravim na samu dijagnozu. Ali, nikada je nisam krila, i kada je potrebno, ne izbjegavam govoriti o problematici i poteškoćama ovog poremećaja ličnosti.“ 

 

Sanja navodi da se susretala sa različitim reakcijama ljudi, ali navodi da ima sreću da se druži sa osviještenim ljudima, što joj je veoma značilo i znači jer nije nailazila ni na kakve osude. 

 

„Nastojim jedino, da bih je nadjačala, ne služiti se dijagnozom kao opravdanjem. Dešavalo se i da me pojedini ljudi nazivaju 'lujkom', 'paćenikom', 'posvađanom sama sa sobom', i slično. Ljudi bez razumijevanja, nažalost, općenito dominiraju planetom, jer je lakše suditi nego misliti.“

 

 

Iako su anksiozni poremećaj i depresija veoma česta duševna stanja sa kojima se ljudi suočavaju i bore, često nailazimo i na njihovu zloupotrebu, što iz neznanja to i iz pomodarstva, ma koliko to sumanuto zvučalo. Često čujemo od ljudi da su depresivni, da ih muči anksioznost, iako dio ljudi miješa različite oblike kratkotrajnih nervoza izazvanih stresom sa anksioznoću ili prolaznu bezvoljnost sa depresijom.

 

Goran se od rane mladosti bori sa anksiozno-depresivnim poremećajem. Navodi da je prvi napad panike imao još u tinejdžerskoj dobi, iako nije znao o čemu se radi. 

 

„Bilo je dana kada nisam mogao hodati ulicom, osjećao sam užasnu tegobu koja bi me toliko onesposobljavala da bih samo čekao da se taj dan završi. Napadi panike bi obično dolazili iznenada i ko nije doživio barem jedan napad panike, teško da može shvatiti o čemu govorim. Poslije bih se osjećao umorno i prazno, kao da ne postojim. Depresija se stalno vraćala, nekada sam bio nesposoban ustati iz kreveta i obaviti rutinske stvari. Moja porodica nije imala previše razumijevanja za mene. Mislili su da sam lijen, ponavljali su da mi je život dobar i da prestanem pričati gluposti. Išao sam i kod psihologa i kod psihijatra, nekada sam želio odustati od svega toga, ali sam se opet vraćao jer sam stalno gubio tlo pod nogama. Ne znam šta me više boljelo, to stanje koje se stalno vraćalo ili činjenica da me ni moji najbliži ne razumiju.“

 

Goran kaže da se sada osjeća puno bolje i da je bitno naći psihijatra koji se pacijentu posveti u potpunosti i kojem vjeruje. 

 

„Nekada slušam ljude oko mene kako olako koriste riječi anksioznost, depresija, svaku nervozu uzrokovanu razičitim vanjskim okolnostima nazivaju napadom panike. To potpuno obesmišljava ova stanja, čini da ih ljudi posmatraju ozbiljno i da i dalje o njima prave šale ili ih potpuno ignorišu“, navodi Goran koji ističe da ogroman dio ljudi u BiH bez obzira na stepen obrazovanja i dalje ima gomilu predrasuda prema osobama koje imaju psihijatrijsku dijagnozu.

 

 

Nedavne smrti dvoje poznatih umjetnika glumice Nede Arnerić i režisera Igora Vuka Torbice još jednom su pokazala svu mizeriju medijske scene iz cijelog regiona - ova dva tragična događaja iskorištena su za podizanje čitanosti, pa su pojedini mediji objavljivali senzacionalističke članke koji su sadržavali podatke iz privatnog života preminulih što nema nikakav javni interes.

 

Nedu Arnerić, jednu od najpoznatijih glumica u bivšoj Jugoslaviji, mrtvu je pronašao brat u njenom stanu početkom ove godine. Nije dugo trebalo da srbijanski tabloidi krenu sa nagađanjima. Umjesto o njenim sjajnim ulogama i saradnji sa najpriznatijim režiserima nekadašnje države, čitatelji su mogli čitati nagađanja da je riječ o samoubistvu, da su pored nje pronađeni lijekovi, da je patila od depresije i već dvaput pokušala samoubistvo, kao i za koga je bila udata, detalje iz braka i slično.

 

Na isti način su mediji izvještavali i o smrti mladog i talentovanog režisera Igora Vuka Torbice objavivši da je izvršio samoubistvo u Rovinju. Mediji kao da su se utrkivali ko će iskopati detalje iz privatnog života, nudeći publici njegovu privatnost, detalje šta je radio prije smrti ili ko je bila njegova partnerica i šta je napisala na Facebooku.

 

Duševni poremećaji su u bosanskohercegovačkom društvu i regiji još uvijek tabu tema, a mediji ne posvećuju dovoljno pažnje ovim pitanjima osim kada iz nekih, uglavnom neimenovanih izvora saznaju da je eventualni uzrok nečije smrti povezan sa određenim mentalnim/duševnim oboljenjem/poremećajem. I tada se fokus pomjera na nebitne stvari, bez objašnjenja kakve probleme izazivaju duševni poremećaji na funkcionisanje, ponašanje, emocije, razmišljanje, odnose s ljudima, socijalni život, porodični život i uopšteno na kvalitetu života. Mediji umjesto toga nude senzacionalističke naslove kao što su: 'Pogledajte šta je preminuli posljednje napisao na Facebooku', 'Evo šta bi mogao biti razlog smrti', 'Šta je prethodilo samoubistvu', 'Kako su se kolege oprostile'.

 

 

Klasifikacija duševnih ili mentalnih poremećaja je veoma široka, od veoma teških u kojima je pacijentima funkcionalnost značajno ograničena ili nisu sposobni sami brinuti o sebi do različitih psihičkih stanja koja su izlječiva ili se mogu uspješno kontrolisati i naposlijetku različitih psihičkih poremećaja ličnosti i ponašanja koji mogu itekako utjecati na kvalitetu života.

 

Kod nas se još uvijek i o depresiji ne govori dovoljno, iako ćemo često naići na tvrdnju da će većina ljudi makar jednom u životu patiti od depresije. Osobe koje se suoče sa depresijom izložene su negativnim komentarima društva, ali i svoje najbliže okoline da im se ništa ne dešava, da su sve umislili, da su besposleni, da trebaju naći hobi, više se družiti s ljudima, okupirati se obavezama ili raditi neki fizički posao. Takvi „savjeti“ ne samo da su laički, već su i veoma štetni, uzme li se u obzir da depresija često može biti dio i neke puno ozbiljnije psihijatrijske dijagnoze i da se pacijenti obavezno moraju javiti psihijatru koji će s njima početi proces liječenja.  

 

Prema klasifikaciji mentalnih/duševnih poremećaja i poremećaja ponašanja razlikuju se sljedeće kategorije:

 

F00-F09: Organski i simptomatski mentalni poremećaji

 

F10-F19: Mentalni poremećaji i poremećaji zbog upotrebe psihoaktivnih tvari

 

F20-F29: Šizofrenija, šizotipni i sumanuti poremećaj

 

F30-F39: Poremećaji raspoloženja (afektivni poremećaji)

 

F40-F48: Neurotski poremećaji, poremećaji vezani za stres i somatoformni poremećaji

 

F50-F59: Bihevioralni sindromi udruženi sa fiziološkim poremećajima i tjelesnim faktorima

 

F60-F69: Poremećaji ličnosti i ponašanja odraslih

 

F70-F79: Mentalna retardacija

 

F80-F89: Poremećaji psihološkog razvoja

 

F90-F98.9: Poremećaji ponašanja i emocionalni poremećaji koji se pojavljuju u dječijoj dobi i u adolescenciji

 

F99: Mentalni poremećaj koji nije drugačije određen [1]

 

 

Psihijatrica Erna Mašić navodi da novinari temama duševnih bolesti pristupaju neadekvatno i da ih pogrešno interpretiraju.

 

„Uvijek je suicid bio tema koja je privlačila pažnju i o kojoj su mediji raspravljali na sva zvona. Iz takvih sadržaja čitatelji mogu izvući zaključak da samoubistva izvršavaju samo osobe koje imaju neki od duševnih poremećaja. To je netačno, jer to mogu biti i osobe koje nemaju nikakav duševni poremećaj. Svrstavanje duševnih bolesnika u kategoriju samoubica dodatno pojačava stigmu. Novinari jednostavno nisu dovoljno educirani za ove teme, ne znaju pozadinu, i trebaju više kontaktirati sa ljudima iz struke koji im mogu pomoći pri izradi članaka. Duševna bolest ne bira i može svakoga pogoditi. Od toga ne treba baviti tabu, nego pokrenuti ozbiljne priče koje će uticati na svijest ljudi“, kaže Mašić i dodaje kako se na duševno oboljenje u društvu često gleda kao na lijenost i bezobrazluk, a najmanje se gleda kao na bolest koju je potrebno liječiti, ističući da psihijatrijski pacijenti nailaze i na teško prihvatanje unutar porodice.

 

Alma Jeftić, doktorantica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i istraživačica na International Christian University, objašnjava zašto su senzacionalističke vijesti i dalje privlačne publici.

 

„Prema nekim istraživanjima senzacionalizam u medijima se definira kao sadržaji i priče koje vrlo lako privlače pažnju i izazivaju uzbuđenje kod gledalaca i/ili slušalaca. Sa evolucionističkog aspekta ljudi su predisponirani da istražuju sredinu i pokušavaju detektovati sve što bi se moglo okarakterizirati kao opasno. Stoga ċe automatski odgovoriti na negativnu informaciju ili iznenadne promjene u okolini. Ta evolucijska predispozicija još uvijek postoji i u modernom društvu i objašnjava zbog čega ljudi automatski odgovaraju na negativne i provokativne vijesti.“

 

Ona također navodi i da su laboratorijske studije pokazale da senzacionalističke kategorije negativnog sadržaja i tabloida imaju očekivani pozitivni efekat na fiziološke indikatore kratkoročne pažnje i uzbuđenja kod publike, što ne znači da će takvi i njima slični sadržaji automatski zadržati pažnju publike, jer naše ponašanje zavisi i od kompleksnijih kognitivnih funkcija, kao što su razmišljanje, inteligencije, mašta i motivacija.

 

 

Sugovornici se slažu da mediji ne posvećuju pažnju ovim temama na adekvatan način. Emira navodi da joj naročito smeta senzacionalistički pristup i da smatra da nikako nije etički detaljisati o tome kako se desilo samoubistvo, ako do toga dođe.

 

„Ovakvim temama je potrebna demistifikacija, to nije nešto što se dešava tamo nekome, to su stvari koje se mogu desiti svima.“

 

Ljudi sa duševnim poremećajima su stigmatizovani u javnosti i za to je kriv kompletan sistem, nije lako jasno utvrditi referentne tačke, navodi Sanja. Ona posebno ističe da se obrazovni sistem ne bavi senzibiliziranjem pojedinaca za duševne poremećaje, kao da za to ovdje ne postoje nikakve agencije, ljetne škole ni drugi edukativni programi.

 

„Heteropatrijarhalna društvena matrica ne tolerira općenito slabost. Sve smiješ biti, samo ne slab. Ranjivi ljudi se onda osjećaju kao da nemaju pribježište. A to je izuzetno opasno“, navodi Sanja dodajući da i mediji potpuno pogrešno pristupaju ovim temama, nudeći senzacionalizam umjesto edukativnog sadržaja.

 

Goran se prisjeća da ni u toku formalnog obrazovanja nisu puno radili na temu duševnih poremećaja.

 

„Sjećam se kada smo radili čovjekovo tijelo iz biologije, trebali smo znati sve organe, gdje se šta nalazi, učili su nas da redovno idemo kod ljekara ako nas nešto boli, ali niko nije spominjao psihičke teškoće. Ne znam da li se sada nešto promijenilo, ali znam da je i danas većini ljudi neprijatno ući u psihijatrijsku ordinaciju ili otići u psihološko savjetovalište, jer, zaboga, neko će reći da ste ludi. To je toliko ukorijenjeno ovdje.“

 

O medijskom izvještavanju, Goran nema riječi hvale i kaže da su mediji ogledalo našeg društva.

 

„Ovdje ljudi vole raspravljati o svemu, nema veze što o tome ništa ne znaju. Pa pogledajte samo komentare publike ispod tekstova koje na bilo koji način spominju psihičke poremećaje, sve će vam biti jasno. Nije mi jasna uređivačka politika medija koja to dopušta.“

 

Za kvalitetne članke o temama duševnih poremećaja potrebno je konsultovati stručnjake, razgovarati sa pacijentima i pokušati publici približiti ove teme, podstaći ih da i oni zatraže pomoć ukoliko su svjesni da imaju psihičkih tegoba, kao i pojasniti da je kontrolisanje psihičkog zdravlja bitno i treba biti uobičajeno kao i bilo koji drugi ljekarski pregled.

 

_________________________________________

[1] Folnegović Šmalc Vera, /ur./ (1999): MKB-10: Klasifikacija mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja – Klinički opisi i dijagnostičke smjernice, Zagreb: Medicinska naklada