Lejla Džanko: Ljudi odlaze zbog nedostatka slobode da budu ono što jesu
Dvadesetpetogodišnja Lejla Džanko iz Sarajeva aktivizmom se bavi otkako je krenula u srednju školu. Kroz volontiranje u raznim nevladinim organizacijama, učila je o položaju ljudskih prava i ugroženim građanima i građankima u bh. društvu.
Šta je ono što ti najviše smeta u bh. društvu, i šta bi najviše voljela promijeniti?
Ono što mi najviše smeta u bh. društvu jeste indiferentnost kompletnog društva. Čini mi se da su se svi pomirili sa trenutnim stanjem i da niko nema želju da nešto promijeni. Smatram da svaka promjena dolazi prvenstveno sa individualnog nivoa i da je to nešto na čemu najviše trebamo raditi.
Šta misliš zbog čega mladi ljudi odlaze iz BiH?
Mladi ljudi odlaze iz BiH zbog manjka prilika; manje je prilika da se negdje otputuje u skladu sa studentskim budžetom, u društvu vlada stagnacija, jako je puno korupcije i nepotizma, ne poštuju se osnovna ljudska prava.
Koji su dodatni problemi s kojima se suočava LGBTI zajednica u našoj zemlji i koji eventualno dovode do toga da mladi iz ove zajednice odlaze?
Uvijek sam mislila da sam po prirodi liberalna i otvorena osoba. Igrom prilika, pola godine sam provela u Španiji gdje sam se uvjerila u suprotno. U Španiji sam uvidjela da smo mi kao društvo daleko od podržavanja i prihvaćanja LGBTI zajednice u BiH. Koliko god da podržavam LGBTI zajednicu, shvatila sam da činim minimalno kako LGBTI zajednica u BiH ne bi živjela u strahu i sjeni. Također sam shvatila da ljudi iz ove zajednice odlaze kako bi, prije svega, bili slobodni da budu ono što jesu.
Da li ti poznaješ LGBTI osobe koje su napustile BiH i šta je bio njihov motiv?
Iako imam mnogo prijatelja i prijateljica iz LGBTI zajednice, ne poznajem nikoga ko je otišao iz BiH. Međutim, većina njih razmišlja i/ili aktivno radi na odlasku iz BiH. Mislim da ja najveći razlog za to nedostatak slobode da budu ono što jesu i generalni nedostatak prilika koji vlada u cijeloj zemlji.
Da li ti razmišljaš o napuštanju zemlje? Ako da - zbog čega?
Iako se trudim da pozitivno razmišljam i da se ne prepustim generalnom pesimizmu i nezadovoljstvu, često pomislim kako bih u nekoj drugoj zemlji imala više prilika i kako bih negdje drugo bila sretnija. Trenutno ne razmišljam o odlasku iz BiH, ali nisam sigurna da ću i dalje tako razmišljati u bliskoj budućnosti.
Šta bi se u našoj zemlji sve trebalo promijeniti pa da mladi odluče ostati – i u općenitom smislu, a i u smislu poboljšanja položaja LGBTI populacije?
Mislim da su mladi općenito nevidljivi u društvu i smatram da im apsolutno niko ne pridaje značaj. Prvenstveno svi kao društvo trebamo raditi na razumijevanju i poštivanju drugih; svi govore kako poštujemo jedni druge, ali bježimo od razumijevanja i inkluzije svih slojeva društva, a najviše LGBTI populacije. Voljela bih kada bi moji prijatelji i prijateljice iz LGBTI zajednice mogli uživati sva prava koja imam i ja.
Šta misliš da druge zemlje u koje mladi ljudi odlaze nude, a što naša zemlja nema?
Izbor da budeš ono što jesi i da živiš svoj život bez obzira na to šta će reći tvoji nana, dedo, komšinica ili tetka. Ljudi u BiH uvijek imaju argumente da ovdje ima ''mnogo većih problema'' od toga kako npr. živi jedna osoba iz LGBTI populacije. Mislim da su svi problemi jednaki i da im jednako treba pristupiti. I to će uvijek biti moja motivacija da se borim za BiH koja će biti jednaka i pravedna za sve njene građane i građanke.
Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.
