Regionalna konferencija o inkluzivnom obrazovanju: Neophodna veća podrška institucija

U Sarajevu je 10. i 11. maja 2017. godine održana regionalna konferencija „Pričamo uspješne inkluzivne priče“. Cilj konferencije je razmjena iskustava iz regiona, uspostavljanje mreže saradnje zemalja učesnica Regionalnog susreta, ali i poticanje dijaloga između različitih aktera u obrazovanju.

 

Udruženje Duga uz podršku organizacije Light for the World iz Austrije održalo je regionalni susret na kojem su predstavljene uspješne inkluzivne priče i modeli rada koji unapređuju sam proces inkluzivnog obrazovanja iz odgojno-obrazovne inkluzije na kojem su prisustvovali predstavnici međunarodnih organizacija i civilnog društva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i  Srbije. 

 

Predsjednica Udruženja „Život sa Down sindromom“ Federacije BiH, Kujović Sevdija, kaže da se progres inkluzije dešava u praksi i da ljudi zaista imaju i volje i želje da sami uče i jačaju vlastite škole, dok su s druge strane vlast i institucije su zaista pasivne.  

 

- Iako postoje veoma uspješne priče, one su prošle jako trnovit put u tom procesu što znači da nemaju dovoljnu podršku, niti finansijsku, niti ljudsku, tehničku, informacijsku itd. Znači, škole se na neki način snalaze same kako mogu i kako znaju- kaže Kujović.

 

- To dugoročno nije dobro jer se škole trebaju osnažiti, naglasila je Kujović objašnjavajući - da se mora odgovoriti na potrebe svih učenika jer ako im dajemo odgovornost onda im moramo dati i podršku i stvoriti uslove za poštivanje prava djece sa invaliditetom u inkluzvnom obrazovanju. -

 

Panelisti su tokom konferencije ukazali na to da sva djeca imaju jednaka prava po pitanju obrazovanja, odnosno da idu u školu i dobiju kvalitetno obrazovanje. To podrazumijeva da škole  trebaju prihvatiti svu djecu bez obzira na njihove fizičke, intelektualne, socijalne, emocionalne, jezičke ili druge osobine. Inkluzivno obrazovanje je tokom svog progresa stvorilo veliki broj pozitivnih priča iza kojih obično stoje pojedinci i roditelji, dok iza svake loše inkluzivne priče stoji sistem. Samira Nukić, nastavnica Osnovne škole „Mehmedalija Mak Dizdar“ iz Sarajeva kaže da je uvijek lijepo poslušati pozitivne priče, ali i ono što nije dobro što treba da se poboljša je podrška koju stalno i svaki dan trebamo.

 

- Podrška treba da bude još jača i još veća od strane institucija, partnerstvo sa svim nadležnim institucijama, sa stručnjacima, sa roditeljima, sa djecom i naravno naš entuzijazam nastavnika je zapravo ono što vodi ka uspjehu- kaže Nukić.

 

Pored ispričanih pozitivnih priča na konferenciji, sigurno se moglo puno toga naučiti. Stoga, ovaj susret je bio i edukativnog karaktera. Iako je inkluzija prije više od 10 godina Zakonski uvedena u obrazovni sistem u Republici Srpskoj, najveća odgovornost i dalje pripada roditeljima i nastavnicima,  što nam je  potvrdio i banjalučki nastavnik  Momčilo Mišljenović iz  Osnovne škole „Branko Radičević“ koji kaže da je sve zakonski pokriveno, ali je problem kako to provesti u praksi.

 

- Nastavnici su ti koji rade sa đacima, oni nose teret inkluzije, te nam ovakve konferencije svakako služe kao edukacija, ali i kao sjajna prilika da razmijenimo iskustva o inkluziji. Potrebno nam je mnogo više edukacija za učitelje i nastavnike i naravno mnogo više didaktičkih materijala za djecu u školama. Ako želimo da se situacija popravi i bude bolje moramo biti realni i reći u čemu su problemi i poteškoće- kaže Mišljenović.

 

U Republici Srpskoj se uskoro treba donijeti novi Zakon o osnovnom obrazovanju, kaže Mišljenović nadajući se će se situacija promijeniti na bolje i da će dobiti veću podršku institucija prvenstveno  Ministarstva prosvjete i kulture RS. 

 

Inkluzija u Bosni i Hercegovini, i u zemljema regiona mora imati veću kako materijalnu, tako i nematerijalnu podršku. Podrška vršnjaka uveliko pomaže djeci koja imaju poteškoće u razvoju, u tome što je socijalna inkluzija mnogo bitnija nego edukativna. Dijete kada je u opuštenoj atmosferi i kada ima povjerenje u svoje vršnjake postiže puno bolje rezultate. Vanja Moljević, nastavnica Katoličkog školskog centra iz Sarajeva ističe da su krugovi prijatelja - metodologija koja potiče djecu u pružanju vršnjačke podrške. Ona djeci omogućava da bez pritiska i bez presinga sami donose zaključke i prijedloge kako pomoći ne samo djetetu koje ima poteškoće, nego i oni sami jedni drugima. 

 

 

Ono što je zajedničko Bosni i Hercegovini i ostalim zemljama iz regiona jesu upravo teškoće sa kojima se susreću, ali i spor proces rješavanja tih teškoća.  Snežana Kidžin, nastavnica Osnovne škole „Isidora Sekulić“ Pančevo iz Srbije da iako je inkluzivno obrazovanje u Srbiji definisano Zakonom još 2010. godine još uvijek postoje poteškoće u njegovoj primjeni.

 

- Iako je postoji dosta poteškoća ima i dosta dobrih primera uspešne prakse i uspešne saradnje kada je u pitanju škola i država, odnosno pravne službe- kaže Kidžin dodajući da svako dete ima pravo da se upiše u redovnu osnovnu školu. Organizovana je i Mreža podrške inkluzivnog obrazovanja za celu teritoriju Srbije koja radi u okviru Ministarstva prosvete. Tako da je u takvom jednom koordiniranom telu koje ima svoje procedure, pomoć dostupna svima koji je traže”.

 

Anamarija Pavić iz Centra inkluzivne potpore IDEM iz Hrvatske kaže da su djeca sa teškoćama, posebno onim lakšim, u Hrvatskoj uključena u redovni obrazovni sistem. 

 

- Dajemo im podršku asistenata, a već treću godinu zaredom asistenti se zapravo finansiraju preko evropskih fondova. U školama imamo posebne stručne timove koji uključuju i defektologa i logopeda, ovisno naravno o kadru škole, o kapacitetu, ali u svakom slučaju ide prema boljem- kaže Pavić.

 

Anka Đurišić iz Udruženja roditelja, djece i omladine sa smetnjama u razvoju Staze iz Crne Gore kaže da za uspješnije inkluzivno obrazovanje je važno javno zagovaranje i bolja komunikacija koja vodi ka društvenim promjenama. 

 

- Nevladine organizacije moraju jače da utiču na donosioce odluka da shvate da svako dijete ima pravo da se školuje u školi koja mu teritorijalno pripada. To može samo dobrim zakonima, dobrom implementacijom zakona, dobrim strateškim dokumentima koji će stvarno da se realizuju, a škole su te koje treba da daju doprinos u punom kapacitetu. Da svako dijete iako ima smetnje u razvoju ima pravo da bude dio redovnog obrazovnog sistema- kaže Đurišić.

 

Dvodnevna konferencija je završena sa porukom da svi zajedno mogu puno toga učiniti na rješavanju problema i sistematskog unapređenja inkluzivnog obrazovanja, uprkos svim problemima sa kojima se susreću.