Život Roma u BiH: Odbačeni i 'drukčiji'

Romi su najbrojnija od 17 nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini. Prema popisu stanovništva u BiH iz 1991. godine samo se oko 8.000 stanovnika izjasnilo kao Romi. Međutim, svi izvještaji sa terena danas pokazuju da postoji mnogo veći broj Roma u našoj zemlji. Specijalni izvještaj o položaju Roma u Bosni i Hercegovini koji je pripremila Institucija Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, uz podršku OSCE-ovog Ureda za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) i Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine pokazao je da na teritoriji BiH živi oko 50.000 Roma. 

 

Prema drugim dostupnim informacijama, najčešće spominjani broj Roma u BiH je oko 70.000, ali će podaci dobijeni kroz nedavno okončani popis stanovništva u značajnoj mjeri doprinijeti preciziranju informacije vezano za njihovo brojčano stanje. Iako su najbrojnija nacionalna manjina u BiH, Romi su i najugroženiji. U ozračju predrasuda, diskriminacije i doživljavanja Roma kao onih "drugih" i onih koji ne pripadaju društvu u kojem žive, dešavaju se i krivična djela počinjena iz mržnje.

 

 

Nesumnjivo je da su se u BiH u posljednjih nekoliko godina desili značajni pomaci u cilju osiguranja uživanja prava Roma i njihovog uključivanja u društvo, što je prije svega zahtijevalo uspostavu zakonodavnog i institucionalnog okvira. Ipak, u javnosti još uvijek postoje predrasude i diskriminacija prema njima. 

 

Pokazuje to i slučaj Dragane Seferović-Pilav koja je rođena u romskoj porodici. Zbog zdravstvenih razloga njeni roditelji su je ostavili u bolnici i više se nisu vratili po nju. Djetinjstvo Dragane odvijalo se van romskih običaja. Za vrijeme posljednjeg rata u BiH (1992-1995) boravila je u jednom dječijem domu u Njemačkoj. U našu zemlju vratila se 1997. godine gdje je boravila u dva dječija doma.

 

"Tu sam nastavila svoje školovanje. Bilo je teško, jer nisam voljela nastavu i imala sam velike poteškoće u savladavanju školskog gradiva. U BiH sam se osjećala odbačenom, jer sam tek tada osjetila da me djeca drukčije gledaju", kaže za naš portal Seferović-Pilav dodajući da se sa predrasudama i diskriminacijom suočavala samo zato što je Romkinja.

 

"Nisam se mogla družiti s prijateljicom koju sam mnogo voljela samo zato što sam Romkinja. Njoj su, navodno, roditelji zabranili kontakt sa mnom, a sve to mi je kazala 'treća' prijateljica iz školskih klupa. Često sam mogla čuti riječ 'cigan' u javnosti – to je pogrdna riječ koja me vrijeđa. Znala sam slušati rečenice poput 'Daću te ciganima', 'Ukrast će te ciganka', 'Bježi od njih' i slično. Dešavalo se da u autobusima djeca neće da sjednu pored mene ili su se skrivala iza svojih roditelja", kaže Dragana objašnjavajući da su je s vremenom druga djeca upoznala i prihvatila onakvom kakva ona jeste. Dragana je uspješno završila dvije srednje škole, a i bachelor je Fakulteta za sport i tjelesni odgoj u Sarajevu. Udata je i majka je jednog dječaka.

 

"Moj muž i ja smo se grčevito borili da ostanemo zajedno. Na samom početku bilo nam je teško zbog mog imena kao i porijekla. On me uvijek ohrabrivao i nikad nije pokazao da mu smeta što sam Romkinja. U društvu smo znali nailaziti na neugodnosti i prijetnje, na neprihvatanja i odbacivanja, ali mi se i dalje borimo protiv predrasuda kako najbolje umijemo", ističe Dragana.

 

Begzada Beganović iz Udruženja žena "Romkinja" iz Bijeljine kaže da u BiH i dalje postoji problem predrasuda i diskriminacije prema Romima, ali da je danas mnogo manjeg intenziteta nego što je bilo ranijih godina.

 

"Naše Udruženje radilo je na ovoj problematici u školama, vršilo je edukacije i dovodilo pozitivne primjere gdje su Romi uspješni. Time smo u Bijeljini pokazali da Romi nisu samo oni koji prose, kradu ili su nečisti. U moje vrijeme, dok sam kao Romkinja išla u školu, bilo je veoma problematično, jer su me nazivali cigankom, prljavom i slično bez obzira na to što sam u školu uvijek dolazila čista i uredna. Tada sam osjećala otpor i od djece i od nastavnika, a danas je situacija dosta bolja", kaže Beganović.

 

Ramiz Sejdić, predsjednik Udruženja "Prosperitet Roma" iz Sarajeva tvrdi da svi građani znaju za predrasude o Romima i da takva praksa počinje od škole, a traje cijeli život.

 

"Naše Udruženje je odavno pokrenulo kampanju da romska djeca krenu u školu. To je imalo utjecaja u Sarajevu gdje smo uspjeli jedan dio djece skloniti sa ulice. Ipak, moram reći da i dalje postoji jedna vrsta diskriminacije u školama prema romskoj djeci. Diskriminacija je prisutna i u oblasti zapošljavanja gdje imamo mnogo Roma koji su obrazovani i školovani, ali ne mogu do posla. Da li je to zbog njihove boje kože? Danas se, izgleda sve sređuje putem nekih veza ili rodbine. Pa, šta fali da se zaposli neki sposoban Rom u nekoj od državnih institucija, pogotovo ako je kvalificiran za taj posao?! Odgovorno tvrdim da diskriminacija postoji od obrazovanja, zapošljavanja, zdravstvene zaštite do stambenog zbrinjavanja", kaže Sejdić.

 

 

Specijalni izvještaj o položaju Roma u Bosni i Hercegovini pokazao je da država, iako je obavezna, ne osigurava dovoljno osnovnih prava za Rome. Krivična djela počinjena iz mržnje prema pripadnicima romske zajednice, nažalost, nisu rijetkost i izostanak odgovarajuće reakcije nadležnih organa može kreirati klimu nekažnjavanja i produbiti doživljaj marginalizacije. Važno je spomenuti da u registrima krivičnih djela i prekršaja nema odvojenih statistika za Rome, tako da nije moguće zaključiti imaju li Romi zaista visok stepen kršenja zakona ili je to samo pretpostavka. Također nije moguće ni utvrditi kako se tačno procesuiraju krivična djela i prekršaji koje počine Romi. 

 

U Izvještaju o istraživanju: Sigurnosne potrebe i problemi Roma u Bosni i Hercegovini, čiji je izdavač "Atlantska inicijativa", autorica Majde Halilović, Maide Ćehajić i Edine Bećirević, naglašeno je da su predrasude prema Romima u BiH dodatno ojačane posljednjih godina zbog porasta uličnog prosjačenja, a što nije adekvatno sistemski riješeno. Također, siromaštvo i isključenost iz društva dovode Rome u stanje opće nesigurnosti. Tomu u prilog govori i slučaj teškog fizičkog napada na dvojicu Roma 2000. godine u naselju Novo Podgorje u općini Banovići u Tuzlanskom kantonu, potom se 2003. godine desio napad ručnom bombom na Rome u Bijeljini.

 

Romska udruženja (njih 84 koliko ih djeluje u BiH) imaju podijeljeno mišljenje kada je u pitanju odnos organa lokalne samouprave prema njima. Odgovori su uglavnom različiti i zavise od teritorija na kojem žive i djeluju. Cjelokupna situacija u državi kreirala je i specifičan odnos Roma s policijom. Romi su ti koji se često bave poslovima za koje nemaju dozvolu, kao što je na primjer ulična preprodaja, zbog koje dolaze u sukob sa zakonom. Istovremeno, Romi su izloženi brojnim sigurnosnim rizicima, zbog čega trebaju zaštitu policije.

 

Policijski službenici, kao i društvo u cjelini, nisu oslobođeni rasističkih stavova i predrasuda. Takvi stavovi se ponekad manifestiraju u nedovoljno revnosnom obavljanju policijskih dužnosti, to jest u neosiguravanju dovoljne podrške i zaštite, ili u pretjerano revnosnom obavljanju policijskih dužnosti, to jest pridavanjem pretjerane pažnje krivičnim djelima koja su navodno počinili Romi. S druge strane, predstavnici policije, kako se navodi u Izvještaju o istraživanju: Sigurnosne potrebe i problemi Roma u Bosni i Hercegovini, su tvrdili da postupaju jednako prema svima i da postupaju pravično.

 

"Moj brat je ubijen 2000. godine i još uvijek se ništa ne zna o tome. Ja ne mogu tvrditi da je to samo zato što je on bio Rom, ali imam takav osjećaj. Ako policija može pronaći ukradeno auto, ne znam zbog čega ne može pronaći osobu koja je počinila to djelo", kaže Begzada Beganović iz Udruženja žena "Romkinja" iz Bijeljine. 

 

"Da nije policije bilo bi svašta u gradu. Ipak, reći ću vam još nešto. Kada je jedan Rom povrijedio staricu u Sarajevu svi su, od policije do građana, povećali netrpeljivost prema Romima u Kantonu Sarajevo. Ako jedan građanin uradi neko krivično djelo, on za njega treba odgovarati, ali ne mogu svi građani biti odgovorni, a u ovom ne mogu ni svi Romi biti krivi. Prava Roma su uvijek uzurpirana u svim segmentima i nema mjesta u državi, a da ih već neko nije diskriminirao. Dajte Romima barem šansu da rade", apelira Sejdić.

 

Jedna od činjenica, kako se navodi u spomenutom izvještaju, jeste i to da Romi uopće nisu zastupljeni u policiji u BiH, što je iznenađujuća činjenica s obzirom na to da bi ovo bio jedan od načina da se policija približi Romima i da Romi počinju doživljavati policiju kao servis koji je i njima na raspolaganju.

 

Policiji se, između ostalog najviše zamjera zbog stalne kontrole Roma koji rade na pijacama, oduzimanja robe i određivanja visokih kazni koje moraju platiti. Ovakva situacija kod Roma koji se bave sitnom trgovinom stvara veliki animozitet prema policiji, što može biti veliki problem prilikom rješavanja drugih, ozbiljnijih krivičnih djela. Ovdje je potrebno naročito obratiti pažnju na grupe koje su izložene dvostrukoj diskriminaciji, recimo Romkinje, djeca Romi i osobe s invaliditetom.

 

Jedan od ključnih izazova za smanjenje isključenosti i povećanje sigurnosti Roma jest mijenjanje svijesti onih na vlasti i cjelokupne svijesti građana da prestanu doživljavati Rome kao pasivnu i problematičnu populaciju. Mnogi Romi u BiH rade i obrazuju se. 

 

"Oni su sve drugo samo nisu lijeni. Oni su vrijedni i rade, samo im treba dati pravi posao. Oni ne žele siromaštvo nego nemaju adekvatan ambijent u kojem bi mogli ostvariti veće prilike. Nema ni uvjeta za posao, to je problem države. BiH bi trebala napraviti programe koji bi riješili ovu situaciju", kazao nam je na kraju suprug Dragane Seferović-Pilav.