Kada bi BiH bila Amna, znala bi da se nosi sa svojim problemima

 

Z.Ć.: Ideja za film stara je više od deset godina. Bio je to scenarij za kratki film do deset minuta, inspirisan dugogodišnjim poznanstvom sa Amnom Hrvat, u međuvremenu Alispahić. Ona je još kao mala djevojčica slušala moje radijske emisije i javljala mi se. Uspostavili smo jedan poseban vid komunikacije i nakon izvjesnog vremena rekla mi je da zapravo – ne vidi. Tek tada sam ja zapravo shvatio koliko je ona posebna u odnosu na sve šale, komentare i sve ono što smo međusobno razmjenjivali u našim razgovorima. Mogu slobodno reći da sam zahvaljujući njoj dobrano preispitao svoje dotadašnje stavove i životne filozofije, bez obzira što sam dovoljno star da joj mogu biti otac. Onda mi je jednog dana Ademir Kenović, naš poznati režiser, predložio da uradim scenarij za kratki film na temu optimizam. Na to je meni prva misao bila Amna. Nakon što sam uradio scenarij, tvdoglavo sam insisistirao da glas u filmu bude njen. Međutim, ona je to tvrdoglavo odbijala i ta obostrana tvrdoglavost trajala je nekih desetak godina. Početkom ove godine sam odlučio da skratim scenarij i napravim jednominutni film. Tom formom se bavim posljednjih godina, nekako tradicionalno spremajući film za meni jako dragi Festival Crominut u Požegi. u Hrvatskoj. Amnu igra moja supruga Lejla Omeragić - Ćatić i glasom i stasom. Amna je do sada pored Požege prikazana i na filmskom festival na otoku Šipanu a u septembru učestvuje na  Autumn Shorts Film Festivalu u Kentuckyju a s ostalih festivala na kojima smo aplicirali čekamo eventualni poziv.

 

 

Z.Ć.: Mnogo je filmskih festivala u svijetu i oni nisu u rangu ovih velikih o kojima se stalno piše i na koje dolaze svjetske zvijezde, što meni lično nije ni ambicija. Ja uživam u procesu rada i u želji da ono što osjećam pretočim kroz film, dokumentarac ili pak radijsku emisiju. Ima neki đavo u meni koji mi ne da mira. Patim od hroničnog nedostatka ambicije u smislu samopromocije i ako se bavim javnim poslom, ali imam želju da ono što napravim vidi i čuje što veći broj ljudi, jer stvari kojima se ja bavim jesu socijalne priče, vizije iz dječije perspektive, a mislim da svi moramo neprestano graditi i jačati senzibilitet za takve stvari.

 

 

Z.Ć.: Djelimično sam već odgovorio zašto Amna, koja je i nakon evo sad više od dvadeset godina našeg "poznanstva" i dalje jedna od mojih inspiracija. I da nije tako tvrdoglava postojalo bi već desetak filmova o njoj što dokumentrnih, što kratkih. Njene priče su famozne i poučne u isto vrijeme i gotovo svaka od njih te spusti na zemlju bez obzira u kom smjeru "letiš".  Kada bi Bosna i Hercegovina bila Amna, ona bi znala da se nosi sa svojim problemima i ništa je ne bi sprječavalo da ide dalje, više i bolje.

 

 

Z.Ć.: Amna je sinonim za sve osobe s invaliditetom. To su ljudi koje društvo i pojedinci uglavnom sažaljevaju, istovremeno im uskraćujući prava i otežavaju ionako složen život. S druge strane, ne vide količinu optimizma, prave, iskonske životne radosti i posebne filozofije do koje teško da ikada možemo dobaciti. A zapravo smo mi ti koji bi se trebali sažaljevati.

 

 

Z.Ć: I ukoliko smo ih svjesni onda je to svjesnost da nešto što se razlikuje od nas je razlika u negativnom kontekstu. Podijeljenost društva kao posljedica svega onoga što prolazimo posljednjih dvadeset godina je strašna po svim osnovama. I ne mogu ni zamisliti sa čime se sve nose osobe s invaliditetom, i pritom ne mislim samo u institucionalnom smislu i smislu sistema, već u odnosu na svakodnevni život, počev od predrasuda do fizičkih prepreka. 

 

 

Z.Ć.: Moja poruka je zapravo ona koju mi je kao temu zadao Ademir Kenović – optimizam.