Nenad Veličković: Nacionalizmi vladaju obrazovnim sadržajima

U odbranu Veličkovića ali i vrijednosti koje bi makar u obrazovanju morale pobjeđivati ideološke podjele i političke ambicije, ustali su PEN Centar u BiH, Enver Kazaz, Ivan Lovrenović, Amer Tikveša, portali Novosti i Prometej. 

 

Za portal Diskriminacija.ba Nenad Veličković govori o nekritičkom proučavanju nacionalne književnosti na spomenutom odsjeku, uticaju ideologije na obrazovanje, „svetim trojstvima“ koja u nastavi književnosti imaju svi nacionalizmi i nasilju koje se kroz neprestano definisanje „našeg“ i „njihovog“ provodi nad djecom. 

 

D.: Sedmicama ste meta glavnog urednika magazina Stav Filipa Mursela Begovića koji Vam je najprije odredio nacionalnost prema imenu i prezimenu, a potom Vas u više tekstova izvrijeđao i manipulacijama pokušao predstaviti kao prijetnju bošnjačkoj djeci, huškajući i podstičući mržnju. Na fabricirane optužbe ste mu već odgovorili secirajući njegov tekst, ali kako kao književnik i publicista komentirate Begovićevo kršenje Kodeksa za štampu i online medije?

 

N.V.: Kao publicista ću to uraditi u knjizi posvećenoj čitavom slučaju, radnog naslova Dvočas anatomije. Ovdje samo podsjećam da urednik Filip Mursel Begović nije jedini odgovoran. Iza njega stoji redakcija Stava, koja je odgovorila, istim njegovim argumentima, na moj demanti (u broju od 7. jula o.g.), a stoje i neke kolege s Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine, koje je Amir Brka istupajući iz Preporoda nazvao producentima cijelog slučaja. Glavno je pitanje ovdje da li nastava književnosti na pomenutom odsjeku treba da se pretvori u sredstvo oblikovanja i jačanja kolektivnog, nacionalnog, bošnjačkog identiteta, po ugledu na slične koncepte u Zagrebu i Beogradu? Ja mislim da ne treba, ali ako većina misli da treba, onda to tako treba i da se kaže. Javno i nedvosmisleno. A kao književnik, ispričao bih jednu priču s početka rata u Sarajevu. Bio je april, supruga je bila trudna, sjedili smo u stanu na Baščaršiji i osluškivali detonacije u daljini, oko grada. Onda je neko pokucao i u stan je ušao komšija, naš prijatelj, Omer Pušilo. Iako nikad ranije nismo igrali šah, sjeo je za sto i pozvao na jednu partiju. Bio sam zbunjen, šta mu je došlo odjednom, ali sam otvorio tablu i počeli smo da ređamo figure. Onda je neko zalupao na vrata, Omer je ustao i otvorio. Pred vratima su bila trojica mladića naoružanih heklerima. Omer je dakle otvorio, i pozdravio ih sa merhaba. Oni su zastali, pogledali su u Omera, pa u pločicu s prezimenom na vratima, pa opet u dva metra visokog Omera. Onda je jedan rekao da traže snajperiste, Omer je odgovorio da tu nema snajperista, i oni su otišli dalje. Ovaj napad Stava podsjetio me na taj događaj. I iskoristio bih ovu priliku da se zahvalim zaista velikom broju ljudi koji su svojim reakcijama, pozivima, riječima podrške uradili simbolički istu stvar koju i Omer prije više od dvadeset godina. 

 

 

 

D.: Kako izgleda „radioaktivni paket nacionalizma“ koji se dobije pri izučavanju BHS jezika i nacionalne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i šta je njegova posljedica? 

 

N.V.: Izgleda kao svaki radioaktivni paket, u smislu neke količine zračenja: takav da ima odloženo djelovanje i da nije vidljiv običnom posmatraču. Detalje ću objasniti u najavljenoj knjizi. Radi se, u najkraćem, o tome da se nacionalna književnost ne proučava kritički, da se biografije pisaca i njihova djela vrijednosno redukuju i nacionaliziraju. Primjer za to je falsifikat Nekrologa jednoj čaršiji Zuke Džumhura, odnosno izostavljanje priče Kamen crnog sjaja bez ikakvog obrazloženja priređivača Fahrudina Rizvanbegovića, ni u predgovoru ni u napomeni Preporodovog izdanja Zukinih putopisa. Vaše čitaoce (ako ih šira elaboracija ove teze zanima) upućujem na tekst Kamen u sokovniku koji sam objavio u zadnjem broju časopisa Izraz.

 

D.: Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu školuju se ljudi koji poslije postaju nastavnici i nastavnice, profesori i profesorice osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Koliko su osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini, ponajprije unutar nacionalne grupe predmeta, opterećeni ideologijom koja je zamijenila nauku? Damir Šabotić je na tribini Jezik i anacionalizam u školi ocijenio da se, recimo, na „svetom trojstvu“ stećaka, Povelje Kulina bana i Hasanaginice „vježba učenik koliko je dobar Bošnjak“.

 

N.V.: Najprije, ne može se na osnovu mog iskustva u Sarajevu odgovoriti na pitanje koliko je obrazovanje u BiH opterećeno ideologijom. To se može samo na osnovu analize nastavnih planova i programa, i sadržaja udžbenika. Ja sam analizirao sadržaje čitanki, i rezultati do kojih sam došao, i koji su potkrijepljeni velikim brojem primjera i analiza, govore da je uticaj ideologije velik i raznolik. Na nekom prvom očiglednom nivou to vidite po izboru pisaca, ali na onim dubljim, skrivenijim, da ne kažem perfidinijim, to se vidi u izboru odlomaka, i u načinu interpretacije, kao i u opremi lekcija. Sveta trojstva u nastavi književnosti imaju svi nacionalizmi, bošnjački tu nije nikakav izuzetak.

 

 

 

D.: Insistiranje na različitim nazivima za isti, naš jezik još je jedno od stalnih poprišta sukoba u obrazovanju i medijima. Pitanje čistoće i vlasništva nad jezikom i pismom, doduše, nije samo bosanskohercegovački problem: sjetimo se reakcija u Hrvatskoj na knjigu Snježane Kordić Jezik i nacionalizam, razbijanja dvojezičnih tabli u Vukovaru, ali i ankete „Govorite li ćirilicom?“ koja je podcrtala tragikomediju ove teme. Ko su najveće žrtve čistunskih tendencija u kojima je najvažnije jasno razgraničiti šta je „naše“, a šta „tuđe“?

 

N.V.: Pa sigurno učenici, nad kojima se takvom jezičkom politikom provodi nasilje. Umjesto da ih učimo kako da misle i govore slobodno, mi ih maltretiramo time kako da se izražavaju propisno. Jezička politika je način da se politika uvuče u nastavu jezika. Jezik je u toj priči temelj identiteta, a ne medij razuma.

 

D.: Ako težimo naučnom posmatranju jezika, zašto se ne bismo držali teze brojnih lingvista i lingvistkinja, predvođenih Snježanom Kordić, da se ionako radi o jednom, policentričnom jeziku? Zašto bi bio problem da djeca bilo gdje u Bosni i Hercegovini uče bilo koju normu ili sve norme tog jezika? 

 

N.V.: Zato što bi onda nacionalizmi izgubili kontrolu nad obrazovnim sadržajima. To bi nas dovelo do jednog plana i programa za sve. Takav smo imali u Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini. Znamo, dakle, da je moguće. Znamo i da nije valjao, ne zato što je bio jedinstven, nego zato što je bio ideološki. Da je valjao, rata ne bi moglo biti. Vodio bi nas razum, a ne vođe. I umjesto da na tom iskustvu gradimo školu koja će biti oslobođena ideologije i indoktrinacije, mi napravimo tri programa zadržavši iz jugoslavenskog obrazovanja uglavnom ono loše i naopako. 

 

D.: Da li je uopšte moguće da iko u Sarajevu, ali i širom regiona, koristi jednu normu bez da „posuđuje“ iz drugih normi? 

 

N.V.: Moguće je, kad je natjeran na to, ili kad to postavi sebi kao cilj. Pri tome, to nije lako, jer se norme mijenjaju, oko nekih rješenja ne slaže se ni lingvistička desnica. Strašno je koliko se energije i novca ulaže u to. Bezobrazluk je, najblaže rečeno, da čitave službe rade na tome da se političarima prevode dokumenta s jedne norme na drugu, odnosno, kako oni vide tu stvar, s jednog jezika na drugi. Ozbiljni, talentovani, inteligentni ljude troše živote zarađujući platu prevodeći skupština u sabor. To je toliko besmisleno da je ponižavajuće.

 

 

 

D.: Kojim sredstvima se moguće boriti protiv podjela u takvoj zemlji, u kojoj nacionalna grupa predmeta redovno dobija veću pažnju od opšte kvalitete obrazovanja? Koliko pomažu napori poput Školegijuma, čitanki Svezame, otvori se, a sada i Školskog pravopisnog priručnika?

 

N.V.: Sredstva borbe protiv podjela su prije svega riječi. Nažalost, mi ne obrazujemo ljude da tu borbu vode časno i razumno. Kako ćete se boriti protiv podjela, ako vam čim se rodite podijele riječi? Stvari koje radimo, Školegijum, knjige iz edicije Lektira narodu, čitanke iz serije Svezame, otvori se, oblik su naše borbe riječima. Iznosimo činjenice, analiziramo obrazovne politike, kritikujemo iznoseći dobre argumente. Pošto na te argumente dobrih kontraargumenata nema, odgovor je ili šutnja, recimo kolega na odsjeku, ili diskreditacija, kao u slučaju kampanje časopisa Stav.

 

D.: Kako bi izgledao četvrti, anacionalni školski program, a kako Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine na kojem ideologija ne bi bila važnija od nauke? 

 

N.V.: Četvrti program izgledao bi onako kako smo ga predložili u jednoj komisiji Kantonalnog ministarstva obrazovanja, sarajevskog, za vrijeme dok je to ministarstvo vodio kolega Damir Marjanović: oslobođen obaveznih pisaca i djela, fokusiran na ishode učenja, s jasnim pedagoškim ciljevima, prilagođen potrebama, interesima i sposobnostima djece. Spiskove pisaca i djela sastavljali bi nastavnici, svako za sebe, ali tako da svaki njihov izbor bude u službi postizanja ciljeva, i sa punom sviješću o tome šta je indoktrinacija i zašto je u obrazovanju ne smije biti. A odsjek bi onda trebao biti takav da takve nastavnike za takav posao osposobljava.