Moje ime nije važno, ali moja prava jesu
'Mislim da je osoba svjesna svoje seksualnosti otkad zna za sebe, samo je pitanje vremena kada prizna i počne prihvaćati sebe onakvom kakva jeste'', počinje svoju priču M., koji je već nekoliko puta bio meta fizičkog i verbalnog nasilja u svom gradu, jedino zbog toga što je – ''drugačiji''. ''Već u srednjoj školi sam postao potpuno svjestan svog seksualnog opredeljenja, i dobro se sjećam kada sam to priznao svojoj najboljoj prijateljici. Najvažnija je podrška prijatelja, jer se lako možete odati drogama, alkoholu, zbog potiskivanja osjećaja i saznanja da si drugačiji'', kaže.
D.: Da li je život u manjoj sredini bio otežavajuća okolnost u tom procesu?
M.I.: Mislim da nije problem u Mostaru, već u sreći i sposobnosti pojedinca da se okruži pravim ljudima koji ga prihvaćaju, poštuju i pred kojima ne mora glumiti. Vištestruke uloge donose samo stres, tjeskobu, depresiju i povlačenje u sebe. Teško je uspostaviti povjerljiv odnos sa nekim, treba vremena da procjeniš hoće li ljudi tvoju seksualnost pozitivno prihvatiti i ne razglasiti to svima, ili te odbaciti.
D.: Kako se nosiš sa prijetnjama koje su, čini se, tvoja svakodnevnica?
M.I.:U osnovnoj školi bio sam žrtva verbalnog maltretiranja i nasilja. I u srednjoj školi sam se znao vratiti kući poderan i modar, jer su me grupice muškaraca više puta znale dočekati, gurnuti na pod i šutati me ko loptu. U tim trenucima sam mislio samo kako će mojoj majci biti kada me ugleda. Teško i nerado se prisjećam tih momenata. Primio sam također dosta anonimnih i javnih prijetnji, ali se više ne obazirem na to i ne pridajem tim osobama puno važnosti. Zbog svega što sam proživio razmišljam ozbiljno o odlasku u inostranstvo, gdje neću morati skrivati što sam i bojati se hoću li sutra dobiti otkaz, te nailaziti na toliko osuđivanje.
D.: Da li si se u tim situacijama obration policiji, prijavio nasilje...?
M.I.: Nisam nikada otišao u policiju, jer sam se bojao dodatne viktimizacije, bojao sam se da me neće shvatiti ili će me okriviti za položaj u kome sam se našao. Mislim da treba puno vremena da zakon počne da se provodi kako treba. Moje iskustvo je da, posebno u manjoj sredini, treba voditi računa kome se povjeravaš. Svi imaju problema sa strahom od odbacivanja i osuđivanja, ali što ranije počnete raditi na sebi i tim svojim strahovima, veće su šanse da prihvatite sami sebe, znat ćete se bolje postaviti prema okolini. Ja sam imao vrlo pozitivna iskustva sa prijateljima i prijateljicama kojima sam se povjerio. Sa mnogima od njih odnos nam se i poboljšao, upravo zbog iskrenosti. Iako je sa obitelji bilo malo teže, nije došlo do nekih ekstremnih situacija, i trebalo je da prođe neko vrijeme da bismo o toj temi razgovarali u ''normalnom'' tonu.
D.: Šta misliš o nedavno održanom referendumu u Hrvatskoj, koje je tvoje stajalište o pitanju braka i usvajanja djece?
M.I.: Strašna je ta težnja jedne građanske udruge da manjini uskraćuje prava, pogotovo u situaciji u kojoj većina ničim nije ugrožena. Cijela ta priča je, po meni, izrežirana. Mišljenja sam da bi gej osobe trebalo da imaju pravo da zasnuju porodicu, usvajaju djecu, po istim pravilima koja važe i za heteroseksualne parove.
D.: U debatama oko ovog pitanja se protivnici često pozivaju na religiju. Jesi li vjernik, šta misliš o odnosu religijskih zajednica prema LGBT populaciji?
M.I.: Odgojen sam u katoličkom duhu, no što sam stariji sve manje prakticiram vjeru. Smatram da svatko ima pravo vjerovati u ono što želi, kako bi si objasnio zlo, dobro, sudbinu, smisao života, itd. Jasno je da je 'sodomija' grijeh u hrišćanstvu. Sjećam se jednog od časova vjeronauke na kome je studentski kapelan rekao da je sodomija grijeh koga se čak i neki ''pali anđeli'' zgražavaju. Bez obzira na sve, mislim da takve interpretacije Biblije i način govora samo pojačava mržnju i homofobiju.
D.: Uprkos tome, misliš li da će se vremenom promijeniti negativno mišljenje javnosti o LGBT populaciji?
M.I.: Pa, mislim da se već prilično promijenilo u odnosu na, recimo, 70-te godine prošlog vijeka, kada je homoseksualnost bila zakonom kažnjiva. Mislim da su mediji, razne udruge, javne ličnosti, uspjele donekle da promijene tu izrazito negativnu klimu. Ključno je shvatiti da se i na mikrorazini može mnogo toga napraviti. Na primjer, osobe koje poznaju gej osobe, imaju ih u krugu prijatelja/ica, teško će svojoj djeci prenositi homofobne stavove, ili ih učiti da ''takvi ljudi'' postoje samo u američkim filmovima. U manjim sredinama je mnogo teže raditi na ovakvim promjenama, otpor je veći jer većina smisao svog postojanja potvrđuje i održava upravo vjerskim običajima i navikama, i sve što od toga odudara ne smatra se prihvatljivim, ''normalnim''. Tu se ne radi samo o seksualnoj orijentaciji, već i o drugim religijama, rasama... Iako taj proces prihvaćanja ide jako sporo, nadam se da će se situacija iz godine u godinu popravljati, krenuvši od ove nove 2014-te, kada ću - nadam se - skupiti hrabrosti da javno, a ne anonimno, govorim o svojim pravima.
