Spasitelj

"Čekaj, stani", Haris je premjestio teški školski ruksak s jednog ramena na drugo. "Ako je Isus umro za grijehe, koje onda ti grijehe sad okajavaš?"

 

"Pa, svi smo rođeni s pragrijehom, onim od Adama i Eve kad su jabuku ukrali", Marko je stišao malo glas kao da nije baš sasvim siguran, ali izraz lica mu je bio vrlo uvjerljiv. 

 

"Uh, pa to je baš zeznuto, jarane."

 

"Jest. Nije lako biti katolik."

 

"Znaš šta, baš nije."

 

"Nije vala lako ni biti musliman."

 

"Ali...", Haris je napučio usne, "barem nismo svi rođeni krivi za nešto".

 

"Hare, ne lupetaj gluposti, ti si premali da postiš i ne moraš, a ipak postiš! Kao eto, nek mi je to lako!"

 

"Možete li vi malo sporije da hodate?!", Jasmin se, zadihan, polako približavao Harisu i Marku, noseći u obje ruke dvije velike kese pune jabuka. 

 

"Eno ko je pobr'o sve jabuke od Boga, on je pravo kriv,  ma može za sve nas da bude kriv", Marko i Haris su prasnuli u smijeh. 

 

"Jako ste smiješni evo sve se valjam na podu od smijeha  i ne mogu sebi doć'", Jasmin se namrštio i spustio kese na trenutak. "Bolje da ste mi pomogli, vala, bili ste tu kad mi je dedo ovo uvalio. 

 

Marko i Haris su skrušeno prišli drugu. Marko je uzeo jednu kesu jabuka, a Haris Jasminov ruksak. 

 

"Je li, Jasko, kako to da ti ne ideš na vjeronauku?"

 

"Mama i tata kažu da Bog ne postoji."

 

"Aha."

 

Neko vrijeme su hodali u tišini. 

 

"E, a šta ako nisu u pravu, nego postoji, i ti ćeš u džehenem?", brzo odvali Haris i već se pokaja zbog toga. 

 

"E ne znam, brate, onda sam najeb'o valjda, šta ja znam."

 

"Svakako ne možemo sva trojica biti u pravu", Markov je glas bio odjednom pun čudne zebnje, kakva se u dječjim glasovima rijetko čuje. 

 

"Najmanje ćemo nastradati ako su moji starci u pravu",  Jasmin se nasmiješio između dva duboka uzdaha i premjestio kesu jabuka u drugu ruku. 

 

"Jest, al' si ti gotov ako je bilo ko od nas u pravu", Marko je pogedao u Harisa i obojica su opet prasnuli u smijeh. 

 

"A vjerovatnije je da smo mi u pravu jer je nas dvojica, a ti si jedan", Haris je napravio lažno ozbiljnu facu. 

 

"Kako, bolan, možeš misliti da nema Boga? Pa mora biti Bog da sve reguliše, znaš koje bi sranje nastalo da nema Boga? Svi bi totalno poludjeli!", Marko je uznemireno mahao rukama.

 

"Ne psuj!",  Haris je ovaj put bio ozbiljan, "I de pusti ga na miru, vidi ga kako je crven u licu."

 

"Ne mislim ja ništa. Kad budem odrasli čo'ek, onda ću da mislim. Sad samo ne idem na vjeronauku i moram slušati vas dvojicu glupana kako pričate o tome."

 

Haris i Marko su se lažno uozbiljili i nastavili kikotati u bradu. Neko vrijeme su sva trojica hodala u tišini. Kod Jasminove kuće, zaustavili su se da im on izdvoji nešto jabuka i potrpa u ruksak. 

 

"Hoćeš nas potpisat' sutra na izletu da smo bili? Dogovorili smo se sa Šejlom i Nerminom da se nađemo u parku, njihov razred ne mora na izlet", upita Haris Jasmina, crtajući vrhom tene krugove u prašini na asfaltu. 

 

"Ma, hoću, brate, hajd'." 

 

"E, Marko, je li Jasko sad naš spasitelj?"

 

Marko je razmišljao, činilo se, dugo i duboko. 

 

"Jeste. Ali sva trojica smo jednako skrivili."