Ponedjeljak

Bio je to uobičajen ponedjeljak u firmi. Svi su bili ujutro neobično tihi, udubljeni u posao predano i blago namršteno, s onom vrstom odlučnosti s kojom đaci sjednu za knjigu pred popravni ispit. 

 

Od jutra je Maja znala da dan neće ići lako. Od jutra joj je brujalo u glavi kao u  košnici, a misli su se, ljepljive i guste, slivale niz njen mozak i tekle besciljno. Zvukovi su iznenada postali jasniji i oštriji, u prsima ju je steglo duboko, mučno i čvrsto, kao da se davljenik spašava baš tako što će se uhvatiti za njena rebra, i ona je znala šta joj je činiti. 

 

Polako, kao da bosa hoda po podu punom igala, prilazila je šeficinoj kancelariji, koja je bila od ostalih odijeljena staklenim zidom i vratima. Vidjela ju je unutra, kako čita magazin iza kompjutera, svježe isfenirane kose, golemih naušnica. 

 

Da, Vedrana je to jutro bila kod frizera. Bila je i jučer kod frizera, ali je izišla plačući, psujući i čim je došla kući, oprala je kosu. Nije bila nikao sretna s onim što joj se dogodilo na glavi. Niti u glavi. Strašno! Već deset dana ne može se koncentrirati ni na šta i plakala je jutros također. Jutros je kupila naušnice kod neke gospođe koja je uz cestu prodavala ručne radove, kupila je magazin za žene pun pozitivnih priča o ženama s karijerom i porodicom, i surfala je po Asosu, svom najdražem sajtu za kupovinu.

 

Posao je stajao ispred nje, lista poziva koje mora napraviti a koju joj je Maja još jučer stavila na sto. Prošla je prstima kroz kosu kad je vidjela Maju da se približava. Maju, s kratkom, crnom, ravnom, savršenom bob frizurom - a nije se ča ni trudila. Nepravda. 

 

''Ja bih molila da danas idem kući, ne osjećam se dobro'', dahnula je Maja.

 

''Oh, pa, Majo, jedan ponedjeljak svaki mjesec ti nisi u stanju da radiš. Znam da su to tvoje lične stvari, ali ako si bolesna, ja moram da znam kako bih... imala rezervne opcije u vidu'', Vedrana je sklopila časopis, kao da ga je iznenada postala svjesna, i stavila u ladicu.

 

''Pa, jesu moje lične stvari, ali to nije nešto što bi vas moralo zabrinjavati, ja se samo ne osjećam dobro danas.''

 

Maja je htjela da kaže sve, ali je znala da bi bilo uzaludno. Ne postoji osoba koja bi je shvatila, osim njenog doktora. No, i on je za to plaćen. I to dobro. Da sluša o tome kako jedan dan ustane i ispod kreveta je provalija, u koju ona mora zakoračiti ako želi ustati. Svijet je mučna huka glasova i zvukova, lica ljudi su mrlje, njene su noge teške i pod je pun igala.

 

Jučer još, imala je planove kako će zasaditi cvijeće na balkonu. Kako će napokon očistiti ostavu i tamo osloboditi mjesto za zimnicu, možda napraviti i neku malu radionicu, da izrađuje fotografije. Koje će tek napraviti. Bavit će se fotografijom, u slobodno vrijeme. I pisati. I čitati. I putovati. Od jednog pola do drugog. Meridijanima, duž cijele zemaljske kugle.

 

Bipolarni je poremećaj ljudski život u malome: cijeli jedan životni vijek uspona i padova, u samo par mjeseci. Cijeli jedan život snova i planova, i cijeli jedan život ponora i padova. No, nije to mogla reći Vedrani.

 

Nije to mogla nikome reći. 

 

''Mislila sam krajem godine da ti ponudim ugovor na neodređeno'', započela je Vedrana, nastojeći prikriti nanerviranost u glasu, ''no, primijetila sam da radiš neujednačeno i da si mi, evo, naprimjer, još jučer ostavila 12 brojeva koje moram nazvati danas, sve u vezi s jednim projektom...'', Vedrana je nervozno sklanjala kosu s lica dok je gledala strašni spisak brojeva telefona. ''I vidim da nema broja telefona od tvog frizera, koji sam te molila da mi daš. ''

 

''Ali vi zaista morate nazvati te brojeve'', ispalila je Maja, osjećajući kako neće još dugo biti u stanju govoriti, ''i ja sam požurila da vam ih pripremim, jer sam već jučer počela da se osjećam...''

 

''Da se osjećaš, da se osjećaš, ti se uvijek osjećaš, Majo, nekako'', Vedrana je napravila dramatičnu gestu rukom u zraku, masivni je nakit zazveckao u Majinim ušima. ''Svi se nekad nekako osjećamo, pa ne znači da ne moramo da radimo svoj posao''. Dok je govorila, zatvorila je prozorić na kompjuteru, prije toga spasivši stvari koje je stavila u virtuelnu košaricu za kupovinu. 

 

''Žao mi je, ali ja idem kući. Ne moram potpisati nikakav ugovor. Ništa ne moram, samo malo prileći''. Maji više nije bilo stalo zvuči li suvislo ili ne, smogla je snage za brzi korak po iglama na podu, požurila je prema svome stolu na kojem joj je stajala torba, uzela je i krenula prema izlazu. 

 

Vedrana je odjednom shvatila da nije sigurna kada će opet vidjeti Maju, brzo je preskrolala pogledom listu brojeva telefona koje joj je ona ostavila na stolu, i shvatila da nema imena pored zadnjeg broja telefona: pisalo je samo, "za svaki slučaj".

 

''Majo!'' viknula je Vedrana, ustajući iz stolice i skoro trčeći za Majom prema vratima ''Ovaj zadnji broj telefona'', nije mogla sakriti nelagodu u glasu, ''ko je to? Nisi napisala ko je, je li to frizer?'' 

 

''Moj doktor'', rekla je Maja ne okrećući se. ''Da imate, za svaki slučaj.''