Koliko mladi znaju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju?

U Bosni i Hercegovini danas ne postoji održiv, sistematski i jedinstven pristup koji bi omogućio uključivanje tema u vezi sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem u formalni obrazovni sistem.
Foto: 
nationofchange.org
Podijeli ovaj članak: 
Vezane teme: 
Pristup informacijama o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i njihova zaštita kroz dostupne, senzibilisane, efikasne i sistemski regulisane servise za žene i muškarce svih životnih uzrasta se, na globalnom nivou, odavno posmatra kao pitanje koje prevazilazi težnju za dobro razvijenom zdravstvenom i socijalnom zaštitom usmjerenom na prevenciju radije nego na tretiranje posljedica. Nužno ih je, takođe, posmatrati u širem kontekstu, u smislu potrebe da se prepoznaju i zaštite kao osnovna ljudska prava koja je nemoguće ostvariti bez slobode izbora i informisane odluke, i efikasnih mehanizama prevencije i zaštite.
 
Ovo podrazumjeva kontinuirani pristup znanju o fiziološkim i psihološkim faktorima seksualnosti, seksualnim identitetima, reproduktivnim funkcijama, kontracepciji, spolno prenosivim i reproduktivnim bolestima, ali i znanju o mogućnostima i mehanizmima zaštite od rodne diskriminacije i rodno zasnovanog nasilja, koji su neodvojivi dio seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja.  
 
U Bosni i Hercegovini, čije društvo i društveni odnosi su zasnovani na nepisanim patrijarhalnim zakonima, rigidnim rodnim ulogama i očekivanjima koja opterećuju i žene i muškarce, kao i izrazito maskulino dominantnim stavovima kao opšteprihvaćenim modelima i vrijednostima, ne postoji održiv, sistemski i jedinstven pristup uključivanju tema u vezi sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem u formalni obrazovni sistem. Osim toga, ne postoje, ili barem nisu javno dostupna, istraživanja orijentisana na akciju, zvanični podaci i kontinuirane analize o posljedicama odsustva preventivnih obrazovnih programa o seksualnom i reproduktivnom zdravlju.
 
Dostupni specijalni izvještaj Ombudsmana za djecu Republike Srpske ukazuje na nedostatak preventivnih programa u zaštiti zdravlja djece i gotovo potpuno odsustvo uloge formalnog obrazovanja u zaštiti njihovog reproduktivnog zdravlja. Istraživanje provedeno na uzorku od 523 srednjoškolaca/ki (60 posto djevojčica i 40 posto dječaka) iz 17 srednjih škola ukazuje da najveći broj djece informacije o reproduktivnom zdravlju dobija iz medija (67 posto), od roditelja (39 posto) i vršnjaka (33 posto), dok škola zauzima posljednje mjesto u obrazovanju djece o ovoj temi (15 posto).  
 
Povremene vijesti takođe ukazuju da predstavnici/ce vladinih institucija i struke ovom problemu pristupaju na rodno stigmatizirajući način, forsirajući vezu između rapidnog rasta spolno prenosivih bolesti, povećanog broja abortusa maloljetnih djevojaka (i abortusa uopšte), problema maloljetničkih brakova, i seksualno neodgovornog ponašanja mladih žena, uz potpuno odsustvo javne diskusije o potrebi formalnog obrazovanja mladih muškaraca o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i potrebi njihovog odgovornog ponašanja.
 
Praksa ukazuje na slučajeve odvajanja djevojčica i dječaka prilikom časova na ovu temu u okviru obrazovnog sistema ili ignorisanje potrebe da se o tome uopšte i govori u školi. Problem predstavlja i činjenica da se rodno zasnovano nasilje i diskriminacija u pravilu rijetko povezuju sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem, naročito pravom na slobodu izbora stupanja u seksualne odnose i upotrebe kontracepcije, te se time dodatno stigmatiziraju i udaljavaju od obrazovnog sistema i uticaja na zaštitu zdravlja mladih oba pola.
 
Entitetski zakoni u oblasti zdravlja, socijalne zaštite i obrazovanja izravno ne propisuju obavezno obrazovanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Javne politike koje se direktno odnose na ovu problematiku prepoznaju potrebu kontinuiranog obrazovanja i izradu nastavnih planova i programa usmjerenih na obrazovanje mladih oba spola u osnovnim i srednjim školama o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, promovisanje i razvoj vršnjačke edukacije i unapređenje saradnje sa nevladinim organizacijama koje posjeduju znanja i ljudske resurse da doprinesu unapređenju stanja u ovoj oblasti. 
 
Međutim, unatoč prepoznavanja potrebe, u periodu prije i nakon usvajanja politika, ograničene i neujednačene inicijative vladinih institucija u Republici Srpskoj i Federaciji BiH su dovele do toga da djevojke i mladići kroz formalno obrazovanje uče o seksualnom i reproduktivnom zdravlju površno kroz časove biologije i sporadično kroz časove odjeljenske zajednice, počevši od završnih razreda osnovne škole. Pilot programi koji se po izbornom principu provode u Kantonu Sarajevo, uz saradnju s organizacijom XY i školama u Republici Srpskoj, po uzoru na obrazovni model u Vojvodini su važni, međutim oni obuhvataju ograničen broj dječaka-djevojčica i mladića-djevojaka, te ne omogućavaju kontinuitet kroz rodno osjetljiv, kontinuiran i sistemski pristup ovoj temi, koji bi uključivao i mehanizme obuke nastavnika i nastavnica, jasne i održive nastavne programe i rodno osjetljive i dostupne servise prilagođene potrebama mladih. 
 
Ukoliko teže postizanju društvenog blagostanja i održivog razvoja, što je proklamovano opredjeljenje vladinih institucija u Bosni i Hercegovini na svim nivoima organizovanja vlasti i upravljanja, moraju da pažljivo planiraju, adekvatno regulišu i efikasno provode programe koji će omogućiti obrazovanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju kroz formalni obrazovni sistem, počevši sa nižim razredima osnovne škole. 
 
Ovi programi moraju uzeti u obzir pozitivna iskustva i rezultate obrazovnih sistema koji imaju dugogodišnje iskustvo i praksu u ovoj oblasti, što uključuje, u minimumu, kreiranje nastavnog plana, udžbenika/priručnika, i omogućavanje obrazovanja nastavnog kadra (kroz redovno školovanje i dodatni profesionalni razvoj), kao i dalje jačanje programa vršnjačke edukacije. 
 
Nužno je da kreiranje i provođenje programa uključuje interresornu saradnju (obrazovanje, zdravlje, socijalna zaštita) i prepoznavanje resursa i znanja unutar nevladinog sektora, kao i planiranje javnih budžeta koji će biti usmjereni na održivost programa, kako bi se spriječila njihova uslovljenost i ovisnost o podršci i prioritetima međunarodnih razvojnih agencija i njihovih fondova. 
 
Programi moraju biti rodno odgovorni i osjetljivi, slobodni od predrasuda, stigmatizacije i polne-rodne segregacije, otvoreni za otvoren razgovor i prilagođeni uzrastu djece, prepoznajući njihova prava, slobode, izbore i uloge, ali i odgovornosti i dječaka i djevojčica, mladića i djevojaka, uključujući prepoznavanje i zaštitu od rodno zasnovanog nasilja, kako među vršnjacima i vršnjakinjama, tako i onog kojem mogu biti izloženi od odraslih osoba. 
 
Program obrazovanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju mora biti praćen dostupnim, senzibilisanim i povjerljivim savjetovalištima za mlade, bilo da su uspostavljena na fizičkim lokacijama ili putem interneta, u saradnji sa školama i zdravstvenim ustanovama, koja će uključivati volonterske servise vršnjačkih savjetnika i savjetnica. 
Ostavite komentar