Golišavi muški modeli u službi kršenja slobode govora

Ni svojim se pravom ne možeš služiti tek drugome na štetu i dosadu, bila je jedna od krilatica kojom je Valtazar Bogišić, baveći se, istina, pravima u okviru građanskog zakonika za Crnu Goru iz 1888. godine definisao pravo i nepravo, odnosno njegovo kršenje.

 

Prošlo je 130 godina i na red je došlo pravo internet bespuća, praćeno nekontrolisanom pojavom blogova, komentatora i sličnih pojava. Naravno, dok se bavimo uređenjem ovovremenih pojava, neke od temeljnih postulata prava – da svoje pravo možemo koristiti sve dok ne stvaramo štetu za drugog, niko i ne spominje.

 

Štetu po drugog i drugačijeg opisivala sam u komentaru "S ljudima ljudski, s ostalima nečovječno", komentarišući jednu tipičnu raspravu pozicije i opozicije u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Milorad Dodik, tadašnji predsjednik Republike Srpske, opozicione poslanike uporedio je s Ciganima, što ih je više žuljalo i mučilo nego činjenica da su u međusobnoj prepirci u najvišem zakonodavnom tijelu entiteta korištene uvrede za pripadnike nacionalnih manjina. Opozicija tad nije reagovala, tek je mudrovala da se osjeća uvrijeđenom. Građanska je prava nisu doticala.

 

Manir međusobnih uvreda u javnom i medijskom prostoru nije nikakva novina, čak ni kada nisu u pitanju nacionalne manjine, već i osobe s invaliditetom, LGBT populacija, žene rotkinje i nerotkinje i svi drugi i drugačiji i sve druge i drugačije.

 

Posljednji primjer jednog od najgrubljih kršenja prava drugog i drugačijeg desio se na blogu Ivana Begića. Bloger, u obračunu sa neistomišljenicima, ovaj put prvim čovjekom Banjaluke, postavlja pitanje ima li povoda uzvicima građana – 'Igore, pederu!'

 

Uz duboko izvinjenje čitaocima i čitateljicama zbog onoga što prenosim ali ne i podržavam, moram reći da je pitanje seksualne orijentacije argument koji su neistomišljenici gradonačelnika Banjaluke Igora Radojičića više puta pominjali po, u najmanju ruku, gradskim kuloarima, kad ozbiljne društvene rasprave nedostaje. A upravo ozbiljnu društvenu raspravu zaslužuje već pomenuti manir – za svoje pravo, preko tuđeg.

 

Gradonačelnik Banjaluke, što se svakog građanina ove zemlje tiče, može biti koje god seksualne orijentacije, i to mu niko ne smije osporiti, dovoditi ga u položaj osobe diskriminisane po tom osnovu i stvarati neprijateljsko okruženje. Upravo takvim tonom se na "otkriće" seksualne orijentacije gradonačelnika Banjaluke osvrće rad blogera. Naslov je otkrio zašto građani skandiraju ranije citirane riječi, a u tekstu ne nalazimo niti jednu izjavu bar jednog građanina koji će reći da je takva interpretacija tačna. Zapravo, izjava u tekstu ni – nema. Od desetak rečenica, tri se odnose na potpuno 'sigurne stvari' – građani su primijetili, a bloger je provjeravao. Gradonačelnik se igra jer mu je korisničko ime i_g_r_a, što su mu, sasvim slučajno po prva dva slova imena i prezimena. Jasno je i ne treba dalje objašnjavati da gradonačelnik prati polugole muške modele, zbog čega je dobio takav epitet. Zašto je to od neprikosnovenog javnog interesa, nismo dobili odgovor. 

 

Podsjetila bih na odredbe pravne regulative BiH: Zakon o zabrani diskriminacije, član 2, stav 1 koji detaljno navodi da je diskriminacija svako različito postupanje utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica, a na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, čega ovdje zasigurno možemo naći, čak i pred najoštrijim sudom javnosti prema političkim odlukama prvog čovjeka grada, postupcima u svojstvu izabranog i slično.

 

Članom 4, stav 1 istog zakona, kao poseban oblik diskriminacije definisano je uznemiravanje – kao svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja. Cilj nije teško naslutiti, pogotovo u međusobnom obračunu političkih neistomišljenika na brdovitom Balkanu.

 

Ostaje jedino pitanje – dokad će brdoviti Balkan biti izgovor za pokriće i zadiranje u privatnost, pokušaj povrede časti i ugleda, ako se tako nešto uopšte može sticati i gubiti ličnim svojstvom u pogledu seksualne orijentacije i posmatrati izvan prizme ljudskog prava.

 

Čak ni pomenute zastave u duginim bojama, koje u ovom kontekstu znače pravo na izražavanje, nisu ostale nedirnute, od istog tog prava na izražavanje u kojem se kao osnovna premise (ne)logičnog zaključka uzima da svako od nas ima pravo da pita i traži odgovor, pa i da odgovor ponudi širem auditorijumu.