Edin Ramulić i Goran Zorić: Pet godina "Dana bijelih traka"

Navršilo se pet godina od pokretanja kampanje "Dan bijelih traka". Izvorno je pokrenuta da bi se ukazalo na nedopustivu i nezakonitu zabranu gradskih vlasti u Prijedoru udruženjima žrtava da obilježe 20 godina od sistematskog progona i istrebljenja nesrpskog stanovništva sa područja opštine. "Dan bijelih traka" je postao simbolom borbe za prava žrtava na dostojanstvo i sjećanje ne samo u Prijedoru, nego i izvan granica Bosne i Hercegovine.

 

I dok je ovaj aktivistički poduhvat uspio doprijeti do stotina hiljada ljudi širom planete, mobilizirajući podršku običnih građana, aktivista i stručnjaka od sjevera Švedske do juga Novog Zelanda, šireći informacije o zločinima i diskriminaciji u Prijedoru, tokom ovih pet godina odnos prijedorskih vlasti spram porodica žrtava se nije promijenio, naprotiv. Diskriminacija je još uvijek prisutna, udruženjima porodica i preživjelih logoraša odlukom skupštine zabranjeno je finansiranje iz gradskog budžeta, a još uvijek se ne dopušta ni izgradnja spomenika ubijenoj djeci. I pored ogromnog pritiska javnosti, sprega vladajućih srpskih stranaka, DNS-a bivšeg gradonačelnika i najmoćnijeg čovjeka grada Marka Pavića i SNSD-a Milorada Dodika, te koalicionih partnera iz SDA (donedavno) i SDP-a (još uvijek) i dalje sprečava izgradnju spomenika ubijenoj djeci. Zahtjev njihovih roditelja i više od hiljadu Prijedorčana koji su stali iza peticije propisane Statutom grada je odbijen. Ista meta, isto odstojanje.

 

Istovremeno, unutar nacionalistički nastrojenih krugova u oba naroda, simbolika i poruke "Dana bijelih traka" se koriste za raspirivanje mržnje i stigmatizaciju onih drugih. Tako se u medijima i izjavama političara koji hrane srpski nacionalizam oko svakog 31. maja može očekivati bujica negiranja činjenica o zločinima u Prijedoru, a posebno naredbe o bijelim trakama. Aktivisti i porodice koje tog dana protestvuju bivaju omalovažavane izjavama poput one Marka Pavića da je "Dan bijelih traka" ustvari nekakva "gej parada", ili izložene otvorenom izrugivanju i vrijeđanju od strane prominentnih pripadnika SNSD-a poput Rajka Vasića.

 

S druge strane, u okviru bošnjačkog nacionalističkog diskursa "Dan bijelih traka" je prilika da se po ko zna koji put ponovi teza o Srbima kao genocidnom narodu, kvazinaučne udruge izlaze sa sopštenjima o bijelim trakama kao "simbolu svetosti bošnjačke žrtve", a prvaci političkih stranaka iz Sarajeva, na čelu sa onima iz SDA i SDP-a (dakle saučesnicima u diskriminaciji prijedorskih žrtava) licemjerno se slikaju sa bijelim trakama oko ruke. Desničarske organizacije izvode performanse duboko uronjene u kult bošnjačke žrtve, sa ciljem da se "ne zaboravi i ne oprosti", a naročito ne oprosti. Ovo ronjenje krokodilskih suza nad prijedorskim žrtvama ustvari nije ništa no najniži oblik licemjerja i ne može biti udaljenije od vrijednosti i ideala na kojima je zasnovan "Dan bijelih traka".

 

Jer, "Dan bijelih traka" je od samog početka predstavljao aktivno suprostavljanje diskriminaciji, nacionalizmu i svim oblicima prikrivenog i otvorenog fašizma. "Dan bijelih traka" je borba za dostojanstvo i prava najugroženijih, borba protiv poricanja zločina u Prijedoru i svim drugim mjestima gdje su počinjeni. To je poziv da prevaziđemo sukobe, nadvladamo mržnju i da, prije svega ostalog, budemo ljudi.

 

Bijelim trakama nikada nismo namjeravali stigmatizovati nikog u Prijedoru. Oživljavanje sjećanja na 31. maj 1992.godine, kada su neki Prijedorčani morali nositi bijele trake u svom gradu, bilo je od početka u funkciji prevencije da se to nikom više ne ponovi. Sve naše aktivnosti imaju za cilj da izazovu empatiju prema onima koji su najviše propatili u ratu. Najveću podršku usmjerili smo prema roditeljima ubijene djece i njihovoj inicijativi da se u Prijedoru podigne spomenik za 102 nedužnih mališana.

 

Dvadeset i pet godina kasnije, u Prijedoru postoje ljudi koji još uvijek ne prihvataju da su 1992. neki njihovi sugrađani morali nositi bijele trake na ruci. Logori smrti, označene kuće, oduzimanje imovine, masovna ubistva, masovne grobnice, transporti u stočnim vagonima, sve to što je prepisano od nacista se nekako prihvata osim bijele trake na ruci koja kao jedina previše podsjeća na holokaust i Davidovu zvijezdu na rukavima i reverima Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Da, istina o prošlosti je strašna.

 

Upravo zato smo i pokrenuli ovu borbu, jer bez suočavanja sa tom strašnom istinom, njenog priznanja i prihvatanja, Prijedor će i dalje biti u sadašnjoj paralizi, zamrznut u prošlosti, a njegovi građani, posebno mladi, bez perspektive za normalan život. Pet godina kasnije, važno je da se podsjetimo šta "Dan bijelih traka" ustvari predstavlja, nasuprot onome kako ga različite grupe vide.

 

Naši sugrađani, Prijedorčani, naročito mlađi od 40 godina, ne trebaju preuzimati teret zločina koje su počinili stariji sunarodnjaci pa čak i ako su u pitanju očevi i djedovi nekih od njih. Taj teret im stavljaju sadašnje vlasti i natovariće ga i njihovim potomcima. Prijedor je u svojoj istoriji imao teška razdoblja u kojima su njegovi stanovnici mnogo patili, bili progonjeni i ubijani zbog identiteta ili uvjerenja. Od rata do rata, neko izvuče deblji kraj. Blizu četiri hiljade ubijenih, nestalih i poginulih, preko 53.000 opljačkanih i protjeranih, na stotine osakaćenih, mučenih, silovanih, to je statistika prošlog rata, a ona iz Drugog svjetskog je još krvavija. Svaki put se to desilo kada su nas okretali jedne protiv drugih. Na nama je da sve uradimo da nikad više niko ne ubija djecu i bespomoćne u našem zavičaju. Zato pozivamo sve svoje sugrađane, a naročito mlade da nam se pridruže 31. maja u Prijedoru. Ne morate nositi bijelu traku, ali znajte, ako nemate posla ili ako radite za bijednu platu, ako nemate jednaku priliku u ovom gradu kao i djeca političara, onda vi već nosite nevidljivu traku.

 

Poruka ovima koji su vlast u Prijedoru Marku Paviću, gradonačelniku Milenku Đakoviću i predsjedniku skupštine Sejadu Jakupoviću, ali i svima ostalima koji su glasali protiv spomenika ubijenoj djeci ili su tokom ovih pet godina doprinijeli diskriminaciji žrtava: Nemojte se nadati da ćemo tek tako odustati! Vaše odbijanje da se izgradi jedan spomenik može rezultirati jedino time da će svaki ćošak Prijedora postati spomenik za ubijenu djecu. Spomenik je vaša prilika da budete ljudi i da se Prijedor službeno odrekne ratnih zločina počinjenih u prošlom ratu.

 

Poruka manipulatorima koji iskorištavaju simboliku "Dan bijelih traka" za poticanje na mržnju i postizanje političkih poena: Bijela traka na lijevom ramenu nije tek još jedan detalj koji možete ugraditi u kult žrtve! Znate vi dobro koji kult, onaj koji se hrani mržnjom prema pripadnicima druge nacije, huškanjem i paraliziranjem u prošlosti, a da žrtvama zapravo ne pruža ništa. Da, mislimo na vas, sve te podmlatke nacionalnih stranaka koji se šetnjom sa bijelom trakom želite dopasti budućim glasačima. Mislimo i na vas iz ekstremne bošnjačke organizacije koja skuplja pare od Prijedorčana da "napravi nešto neviđeno u Sarajevu ove godine". Hoćete da uradite nešto za prijedorske žrtve? Eto, pitajte političare iz institucija u vašem gradu zašto prijedorski logoraši nemaju nikakva prava? Zašto žrtve silovanja u Prijedoru nemaju invalidninu, a one koje su iz Federacije imaju? Šta? Ne možete vi uticati na zakone? A možete li se postarati da imena 102 ubijene djece iz Prijedora budu upisana u parku pored Predsjedništva? Sarajevo je bilo i njihov glavni grad, zar ne? Ako to ne možete, onda ne činite ništa dobro za Prijedorčane. Naprotiv, koristite tragediju Prijedorčana da zadobijete medijsku pažnju. Vašom retorikom provocirate i nanosite štetu borbi za istinu i jednakost u Prijedoru u koju je uloženo dvadeset godina upornosti i strpljenja.

 

Na kraju, pozivamo sve sugrađane ali i prijatelje iz drugih gradova i drugih država da nam se pridruže u Prijedoru 31. maja u obilježavanju Dana bijelih traka. Podržavamo obilježavanje u drugim mjestima, ali to se ne odnosi na ona dešavanja iza kojih stoje političke stranke ili njihovi viđeniji članovi. Ne odobravamo javne skupove i istupe u medijima u povodu "Dan bijelih traka" od strane udruženja i grupacija čiji članovi svojom retorikom, dosadašnjim aktivnostima i ciljevima nastupaju sa isključivo jednonacionalnih pozicija. Bijele trake nisu samo bošnjački simbol, bijele trake su simbol svih obespravljenih u ovom danu bijelih traka.

 

Edin Ramulić i Goran Zorić

 

Inicijativa "Jer me se tiče"