Bujrum, narode, igre i rasizma

Pantić je na plakatu za predstavu prikazan sa tradicionalnom albanskom kapom, a naslov njegove predstave skraćena je verzija dobro poznate rasističke maksime koja se rabila i rabi kako bi se objasnila "priroda" albanskog stanovništva na Kosovu. Maksima, dobro poznata, "Kad voljem voljem, kad ne voljem koljem" Albanca posmatra u strogo binarnom kodu, svodeći ga tako na instinktivnu životinju. 

 

No, uzmimo da je Pantić nastojao takvim vizuelnim identitetom svoje predstave samo šokirati publiku i napraviti dobar marketinško-estradni gaf koji će privući možda i one koji na takvu predstavu ne bi otišli. Međutim, ni kada se zaroni u sam sadržaj Pantićeve predstave, koju su istočnosarajevska i sarajevska publika u znatnom broju podržali frenetičnim aplauzima i smijurijom, ne stiče se drugačiji utisak. 

 

Istina, Pantićeva predstava, inače galimatijas opštih mjesta svejugoslovenskog lošeg humora, viceva, parodiranja novohrvatskog govora, i već u razdoblju čuvene Audicije izanđalih fora i fazona, ne odnosi se samo na Albance, već ju autor proširuje na "sve naše narode". 

 

S akcentom da tu priču razdraganoj publici pripovijeda Albanac koji baš najbolje ne poznaje "naš" jezik, pa je tim slijedom već u startu označen kao posve beznadežna figura. Ovaj "naš regionalni" svijet provučen kroz vizuru jednog, čini se iz Pantićeve predstave, priglupog Albanca trebao bi da pokaže kako kod svih naših naroda eto ima gluposti, ali je ona neuporedivo komičnija kad je ispriča tako udešen Albanac. 

 

Evo šta sam autor kaže o tome, na pitanje kako li će publika u "južnoj srpskoj pokrajini" reagovati na njegovu predstavu: "Svi oni prihvataju moje predstave vrlo dobro, jer sam ja stari Prištevac i ja najbolje znam karakter Albanaca koje igram. Osim toga moja komedija obiluje zdravim humorom nije opterećena nacionalizmom, on ne vređa nikoga. Naprotiv, ja najviše volim da se šalim na svoj račun i tome se radujem."

 

Dakako, svi vole šale na svoj račun kada ih izgovori priglupi Albanac, pa i protagonista ove predstave, kao i obje sarajevske publike. Jer je on, kako se vidi, svojim zdravim humorom dobro uferčio "karakter Albanaca", pa sada može vjerodostojno da regionalnu publiku uveseljava stereotipnim predstavama o tome kako smo eto svi pomalo glupi, a Albanci ipak malo više. Bilo bi zanimljivo da Pantić ovu svoju predstavu odigra recimo u Prištini, pa da se na licu mjesta vidi kako albanski živalj percipira ovako dobro uhvaćen svoj karakter. 

 

Obiluje "Kad voljim, voljim" nizom dobro poznatih seksizama, narcizama malih razlika i pregrštom drugih opštih mjesta lošeg humora. To je onaj humor iz ukrštenica i foruma, stotine puta upotrijebljen i toliko neuvjerljiv da je dosada jedina reakcija koju on može proizvesti. Dakako, publika je urnebesno bila zabavljena ovim estradnim humorom, jer je njime kursadžijski obrazovana između dvije pjesme Zvezda Granda. Takođe, ovaj humor je iz te perspektive razbribriga, a to što ima natruhe rasizma i nije neki pretjeran problem, budući da smo u svojim čahurama već odavno svikli da se na njega ne obaziremo. 

 

Naravno, nije problematično što Pantićeva predstava nastoji, istina na dosadan i davno izbljedio način, poigravati se tim stereotipijskim segmentima ovdašnjih naroda. Samo nije posve razvidno koliko je taj njegov humor usmjeren na istinsko dekonstruisanje tih stereotipa i rasizama, a koliko je on njihovo podržavanje i uvođenje u javni prostor kao perspektive koja treba da razveseli. Zapravo, ključno pitanje jeste da li se oni zaista ismijavaju ili se u okviru predstave "Kad voljim, voljim" žele utvrditi kao simpatične netrpeljivosti među narodima. 

 

Daleko od toga da se ovdje želi arbitrirati o tome šta jeste, a šta nije humor, ali Pantićev način odveć upućuje na prihvatanje stereotipa i pripadajućih mu rasizama kao nečega što je za nas normalno i prihvatljivo. Time opasnost postaje veća, jer se pod krinkom razbribrige i igara narodu uvode prikriveni rasizmi. Dovoljno je sjetiti se samo nekoliko primjera predratnog "dobrog" humora o glupim Bosancima, pitarima i slastičarima Albancima, koji su u početku simaptični, ali veoma brzo mogu postati prijeteći drugi, pa da imamo uvid na šta su takva "pripremanja" naroda izišla. 

 

Djelovalo je nevino i dječije kada se u "Laku noć deco'" ismijavalo Hrvate, ali nije bilo veselo kad su bombe počele padati. Ne želeći prejudicirati bilo šta, satira i humor moraju biti nemilosrdna oružja koja će u potpunosti ruglu izvrtati svaki nacionalni i etnički koncept, posebno svako opšte mjesto stereotipije, tek tada, kada ne postoji ništa sveto, satira postaje ozdravljujuća i mogućno katarzična.