Izbor

 

U Bosni i Hercegovini najlakše je izabrati ne biti nešto, ili ne postojati uopće. 

 

Taj je izbor uvijek siguran i uvijek u ponudi: ekipa koja crta spolne organe i čiča Gliše po glasačkim lističima svake godine je nova. I ja spadam u nju, od ove godine. 

 

U BiH možete izabrati da ne budete feministica, samo naglašavam da to morate javno naglasiti, sve s natpisom, i pustiti dovoljno glasno da čuje vaš muž, koji sjedi i jede u susjednoj sobi. Važno je da on zna da vi niste dovoljno nesretni da budete feministica. 

 

Jednom mi je poznanica rekla da je ona napokon otkrila definiciju feminizma: to je organizacija za nesretne žene, i ona, kao sretna završena studentica biologije, sa zaposlenjem, mačkom, zaručnikom i sitnim životnim radostima, nije jedna od njih. I danas ima jako malo nesretnih žena u Europi, tako da feminizam ima smisla samo u nekim zabačenim krajevima svijeta, a i tamo bi bilo bolje da ženama pomognu da okopavaju zemlju ili uzgajaju kokoši nego da ih obrazuju. Zašto bismo pokvarili život ženi u jugoistočnoj Aziji, kad može mirno pomagati ocu na njivi, kako bi ju prodao kad počne previše da jede? To je narušavanje kulture i tradicije. 

 

Ili zašto bismo se penjali na bosanska brda da vidimo upisuje li neko curice u školu, zašto bismo im remetili sretni život u kojem drugoga izbora nisu imale? Čisti hipsteraj. 

 

Tako je otprilike sa svim izborima u društvu u kojem živimo. Eventualno shvatiš da imaš izbor biti ono što su za tebe odabrali. Mani se ekstremnih ideja, one su za nesretne ljude. Sretni ljudi puštaju da drugi biraju za njih. 

 

O diskriminaciji uglavnom pričaju glupi, ružni i nesposobni. Moju kolegicu, studenticu biologije koja nikad nije doživjela seksizam, nije potrebno diskriminirati pošto je pametna, lijepa i sposobna. Druge su žene, drugi su ljudi, sami sebi krivi jer su diskriminirani. 

 

Ovo je, također, zemlja durenja i budalastih tjeranja maka na konac, sve u funkciji zataškavanja stvarno bitnih stvari. Pa su se naša feministička udruženja temeljito potrudila revidirati ženske oblike imenica u nečijim tekstovima, ubacivajući u njih dublete, triplete, praveći ženske rodove. Šta bismo drugo bili nego robovi forme u zemlji birokratskog terora?

 

Paralelno se organizirala i druga fronta: onih koji insistiraju da je ženska osoba muško, kako ne bi morali koristiti za nju ženski rod. "Rodila majka malog Bošnjaka" je valjda najljepša ilustracija takve vrste tužnosti.

 

Možemo tome zatim dodati promotivne videe za popis stanovništva, u kojem jedre, zdravih zuba, čvrstih i nebolesnih stavova, kvalitetnih grudnjaka i decentnog zlatnog nakita, sretne Bošnjakinje govore da su Bošnjaci. 

 

Provela sam dobrih pet minuta zabavljajući se i zamišljajući ih kako izgovaraju najsmješnije rečenice. 

 

"Hillary Clinton je jedan od najuspješnijih Amerikanaca u politici."

 

"Brazilci su zaista lijepi - pogledajte Adrianu Limu."

 

Borba za ravnopravnost spolova, kao i mnogo šta drugo, groteskna je u BiH. Vode ju dokone brojačice rodova i iskompleksirane patrijarhalne žene koje misle da je ženski oblik imenice previše feminističan za upotrebu. 

 

Slično je i sa drugim izborima: možete birati između najrazličitijih vrsta neuravnoteženi političara, koji započinju svađe i tuče u televizijskom programu uživo, rade porodične skandale i završe u žutoj štampi, te određenih pojava koje smatraju da ljudska prava nisu baš za svakoga. 

 

Možete, također, sjesti i racionalizirati, biti praktični i razumni, odabrati ljude koji će se brinuti o vašim lokalnim zajednicama. Ako ćete biti jedni od tih, nemojte pratiti kampanju, morat ćete se pretvarati da vam nije smiješno. A to nije zabavno. I glasat ćete za ljude zbog kojih će vas kasnije biti sram. 

 

U Bosni, možete odabrati stotinu i jedan način da protračite svoj život. Da naškodite komšiji. Da unazadite sebe za jedno dvjesto godina. Da njegujete tradicionalne vrijednosti kao što je porodica koja vas ispiše iz škole da biste održali tradicionalnu vrijednost brinjenja o sedmero braće - jer ko je svijet da se miješa u nečiju čistu sreću? Šta bi Bosna bez djevojčice koja se ispisala iz škole da bi se brinula o domaćinstvu? Kako možete tako neuljudno da se miješate u tuđe živote? 

 

Možete izabrati da budete mudra sova koja podržava političke opcije i političare koji vam se čine manje zlo nakon što provedete dobrih nekoliko mjeseci prateći im poteze, programe, i kalkulirajući. Zašto bi iko to radio? 

 

Otkud mi vrijeme da samo to radim? Šta ću jesti? Ko će raditi moj posao dok ja grčevito tražim imena i prezimena ljudi za koje ću glasati, da bih bila gladna još koju godinu? 

 

Možete također provesti dva i po sata svađajući se i vagajući da li potpisati peticiju za novinarku koja je na javnoj televizijji izvrgnuta najgorem mogućem linču, najsramotnijeg rječnika, i u staroj dobroj bosanskoj tradiiji,  oslovljena srednjim rodom?

 

Isti sistem kao s glasačkim listićima. Ko je ta žena? Znam li ju? Je li me krivo pogledala? Bi li sa mnom na pivo? Je li lijepa? Je li glupa?

 

No, ipak neću, onog momenta kad budemo pisali peticije za sve novinare koje je ikad iko igdje napao, u prošlosti sadašnjosti i budućnosti, u svim rodovima, brojevima, u svim nacijama (obavezno sva tri konstitutivna naroda), zatim podjednako ljevičare kao i desničare, zatim žene i muškarce, one koji rade za cijenjene i manje cijenjene medije - e ONDA je pravo vrijeme da potpišete peticiju koja ukazuje na to da ne možete baš raditi naci videe o ljudima u 21. stoljeću u Europi. Možete li?

 

Možete, i imat ćete svoju televiziju. 

 

Imala je ta ista televizija, i taj isti urednik osebujnog stila, jednom i jedan "feminističan" zahvat. Napao je izvjesnoga glumca jer je u sklopu svoje humorističke emisije plaćao 20 KM slučajnim prolaznicima da grabe žene za pozadinu. I grdno se opekao! Slučajni je prolaznik zgrabio za stražnjicu ženu ratnog vojnog invalida! Posvećena mu je cijela emisija, pismo uvrijeđene učiteljice iz osnovne škole koja ga je vidjela kao vuka među bijelim ovčicama koje su naša djevojčice, i pokoja naslovna strana. 

 

Shvatili smo, Paulina Janusz nije dovoljno žena ratnog vojnog invalida i nije izišla na dejt s dovoljno boraca za ljudska prava i socijalnu pravdu. Nije se odredila pametno u odnosu na muški svijet. Kakva greška u koracima. Još je i strankinja. 

 

Urednik još uvijek ima svoju televiziju, promicatelj grabljenja za stražnjicu glumi u pozorištima, a "ono" se vratilo kući. 

 

Zato, crtajte. Dajte sebi oduška. Bošnjaci, Amerikanci, Brazilci, medicinski tehničari, čistači, srednji rodovi, nemajke, pederi, šiptari, narkomani, bezbožnici, crtajte. 

 

Jezik mi je siv. 

 

Vjera mi je umrla. 

 

Ja sam nevaša.