Iz turističke porodice, u zajednicu obiteljskog života

Di i ja smo se upoznale na jednoj od aktivnosti Labrisa, u decembru 2006.

Ljubav na prvi pogled nas je zadesila na drugom, ali tako da još uvek traje jednako snažno, uz još uvek vesele stomačne leptiriće. Jedna iz Sarajeva, druga iz Beograda, uspele smo tri godine da ostanemo u vezi na daljinu, dok nismo odlučile da počnemo da živimo zajedno i prekinemo besmislenu udaljenost.

Kako u BiH, zemlji na Balkanu sa najvećim brojem nestalih u poslednjim ratovima, nije bilo mesta za školovanu sa iskustvom forenzičku antropološkinju, Di je odlučila da se preseli u Beograd. Nešto više od godinu dana živele smo zajedno posle dugo vremena, u Beogradu, bilo nam je divno, ali...

Di ima dvojno državljanstvo (BiH i RH), te nema temelj čak ni za legalan boravak u Beogradu po bilo kom osnovu, osim po osnovu turističke posete, koja ne može trajati duže od tri meseca.

Di zakonski meni nije ništa, samo zbog činjenice da naša tela imaju izvesne sličnosti u polu (!), pa nema nikakva prava da sa mnom živi u mojoj zemlji. Da Di ima drugačije polne organe od mojih, mogla bi da dobije pravo na privremeni boravak u Srbiji. A onda i da radi, gradi i šta sve ne.

Daleko od toga da Di i ja smatramo da čovek ne može iti ispunjen u životu bez kredita, kuće, auta i dvoje i po dece. Ali, mi čak nemamo ni prava da živimo zajedno, sa ili bez potpisivanja bilo kakvog papira, niti u Srbiji, niti u BiH. To praktično znači da smo tih godinu i kusur dana provele u Beogradu - preživljavajući. Dodatno, Di je na svaka tri meseca morala da izlazi iz Srbije, te se ponovo registruje kao „turista“, kako bi sve ostalo u granicama zakona.

Ova i druge životne aktorbatike u majčici Srbiji naterala nas je da malo promenimo sredinu i odemo u Sarajevo. Tu smo i dalje, već tri godine. Ovde je malo bolje jer se kraj sa krajem lakše spaja. Međutim, naše uloge sada su zamenjene, pa sam ja „turista“. 

Naime, sada Di napokon ponovo radi na identifikaciji pronađenih kostiju. Ja kao „turista“ nemam prava da radim, a ni da trajnije boravim u BiH. Srećom, regionalno pratim i učestvujem u različitim aktivnostima koje čine da se osetim hrabrom i istrajnom u borbi za promene pozicije koju LGBT osobe imaju u ovim društvima, bile one sparene ili ne.

Jako bih volela da sam u poziciji da ne moram potpisivati nikakav papir kako bih mogla slobodno i legalno da živim u svojoj ili bilo kojoj zemlji sa osobom koju najviše volim na svetu, bez obzira kog ona pola, ili državljanstva bila. Ovakve okolnosti navele su nas ne tako davno i na razmišljanje o azilu (Australija ili SAD), ali bi to podrazumevalo da najmanje narednih 6 godina nećemo imati prava da posećujemo svoje primarne porodice, rodne gradove i države, a za takvu žrtvu, očito, još nismo spremne.

Gotovo na trenutku emotivnog raspada zbog ovakvog statusa quo, pre nešto više od godinu dana u hrvatskoj javnosti pojavilo se čudo zvano Željka Markić.

Njenom inicijativom da se i ustavno brak (obitelj/porodica) potvrdi kao partnerstvo između osoba različitog pola, iako zakonski sistem to već odavno potvrđuje, pokrenuta je lavina događaja koji će na najneposredniji način uticati na položaj LGBT parova u RH. Promenjen je Ustav RH i sada je član 61. dopunjen: Brak je životna zajednica žene i muškarca.

Nedavno je promenjen i Obiteljski zakon, te izvanbračna heteroseksualna partnerstva izjednačena sa bračnim. Gotovo paralelno, radna skupina predvođena Ministarstvom uprave RH je u saradnji sa LGBT grupama izradila Model Zakona o životnom partnerstvu. Posle usvajanja Vlade RH konačnog nacrta predloga ovog zakona na sednici pre neki dan, očekuje se da će pre letnje stanke on biti potvrđen i na Saboru. Ovim zakonom u Hrvatskoj će biti prepoznata i izjednačena u svim pravima, osim onih koja se tiču usvajanja dece, istopolna sa raznopolnim partnerstvima, odnosno brakom.

Nakon više od sedam godina, a samo zahvaljujući činjenici da je Di i hrvatska državljanka sa prebivalištem na teritoriji BiH, naša ljubav uskoro bi se mogla osloboditi različitih zabrana, kroz zakonsku definiciju: Životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dvije osobe istog spola sklopljena pred nadležnim tijelom u skladu s odredbama ovoga Zakona. (čl. 2, Pojam životnog partnerstva)

Da se vratim na svoju toplu ljudsku priču.

Za nas ovo praktično znači da napokon postoji zemlja u regionu u kojoj nijedna od nas ne mora više da bude večiti turista, već: 

(1) Kako bi se zajamčila temeljna sloboda kretanja, sukladno Ugovoru o funkcioniranju Europske Unije, životno partnerstvo ili brak između osoba istog spola koje su državljani država članica Europskog gospodarskog prostora, odnosno onih u kojima jedna od osoba ima državljanstvo države izvan Europskog gospodarskog prostora, sklopljeno i registrirano u skladu s propisima države članice u kojoj je zajednica sklopljena, uživa jednaku mogućnost pristupa pravima i povlasticama koja ulaze u opseg jamstva temeljne slobode kretanja unutar Europskog gospodarskog prostora kao i bračne zajednice sklopljene u Republici Hrvatskoj. (čl. 74, Sloboda kretanja unutar Europskog gospodarskog prostora).

Odnosno, kad već ne kod kuće, možemo se lijepom našom kretati i osećati kao kod kuće. E sad, važno mi je da naglasim da mi ni lično ni osobno nije bitno da li mogu slobodno da se krećem unutar ili izvan gore pomenutog prostora, jedino mi je važno da napokon to legalno mogu u nekom obližnjem prostoru.

Dalje, ako hoću, mogla bih i ovo: (1) Osoba koja je u životnom partnerstvu s hrvatskim državljaninom može steći hrvatsko državljanstvo pod istim uvjetima kao i osoba koja je u braku s hrvatskim državljaninom. (čl. 77, Stjecanje hrvatskog državljanstva).

Ili da izaberem zajedničko ili duplo prezime. Možemo da se uzdržavamo na isti način kao i bračni i izvanbračni drugovi i drugarice (čl. 39, st.2, Uzdržavanje u okviru životnog partnerstva), te da partnerski stvaramo imovinu (čl. 50, Imovina životnih parnera).

Ovaj zakon regulisaće i naša prava na nasleđivanje, porezni status, status u mirovinskom osiguranju, sustavu socijalne i zdravstvene skrbi, i sva ona druga prava koje imaju i bračni i izvanbračni drugovi i drugarice, bez dece.

Nažalost, Hrvatska je i dalje homofobična zemlja, a usvajanje ovog Zakona samo delimično može da utiče na menjanje ove činjenice, te snova o deci u našoj obitelji ni nema, pre svega zbog nespremnosti na dalju viktimizacijui nas samih, te potencijalne dece koja bi verovatno jako teško živela sa dve mame bilo gde na tzv. Zapadnom Balkanu. Srećom, niko nam ne može oduzeti pravo na usvajanje kućnih ljubimaca, što je nama od iznimne životne važnosti.

I na kraju, sve ove pozitivne promene u životu jednog lezbejskog etnički mešovitog para u kojoj je jedna Hrvatica, mogu se ostvariti i bez stupanja u životno partnerstvo, kroz neformalan partnerski odnos. Naime, konačni predlog ovog definiše i pojam neformalnog životnog partnerstva, pa čl.3 (Pojam neformalnog životnog partnerstva) kaže:

(1)Neformalno životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola, koje nisu sklopile životno partnerstvo pred nadležnim tijelom, ako zajednica traje najmanje tri godine i udovoljava pretpostavkama propisanim za valjanost životnog partnerstva. (2)Postojanje neformalnog životnog partnerstva dokazuje se na isti način i pod istim uvjetima kao i izvanbračna zajednica.

U našem slučaju postoji mnogo više od dva svedoka koja mogu potvrditi da smo zajedno više od sedam, a ne samo tri godine.

Međutim, Di i ja iz inata odlučujemo da zvanično sklopimo životno partnerstvo! Čim to budemo mogle! Ovde, u hrvatskoj ambasadi. Pred matičarom. I to zato što nam se (uskoro) napokon nešto i može. I zato što nam je važna što veća primena ovog istorijski važnog zakona na Zapadnom Balkanu. I zato što ne moramo da odemo daleko kad već moramo da odemo od kuće. Ali pre svega, zato što se baš baš volimo, a to nam kod kuće, bilo moje ili njene, nije dovoljno za „normalan“ život, šta god to značilo.