Gangina danga
U Mostaru su i ove godine dodijeljeni Večernjakovi pečati.
Umirovljeni branitelj Mijat Tomić nije planirao gledati tu ceremoniju, ali mu se nije dalo svađati sa ženom i odustao je od prijenosa iz Mijamija. Udobno se smjestio u naslonjaču i pustio da ga muzički program uspava. Kunjao je slušajući kako se smjenjuju pjesme iz Larinog izbora i zbor jevreja s onoga svijeta, ili tako nekako, uglavnom je svirao orkestar iz Dubrovnika, sve dok voditelji nisu priopćili odluku da se nagrada za osobu godine dodijeli Sejdić-Finciju. Jer, kad su se na pozornici pojavile dvije osobe umjesto jedne, Mijat je Tomić prožmirkao. Začudilo ga je zašto su umjesto jedne žene, koju je očekivao zbog dva prezimena, na pozornicu izašla dva muškarca.
Tu se dosjetio da nagrađena osoba ne zna hrvatski, i da je na scenu izašla s prevoditeljem. To mu je bilo logično, jer prezime nijedno nije bilo hrvatsko.
A onda se desilo nešto jako neobično. Ispostavilo se da su osoba godine zapravo dvije osobe. Mijat je skupio usta kao da će pljunuti. Jebemti, opsovao je u sebi, kad Hrvati dobijaju nagrade onda ih dobija samo jedan, a kad ih dobijaju drugi onda profitiraju dvojica. Do kad će, zajapurio se, Hrvati biti treći točak na dvokolici.
Žena ga je umirila primjedbom da može na to gledati i drugačije, da jedan Hrvat vrijedi koliko i dvojica ostalih. To ga je malo smirilo. A kako je žena spomenula ostale, Mijat se Tomić sjetio da bi ta dvojica mogla biti onaj Jevrej i Cigan što su tužili Bosnu i Hercegovinu da ne mogu biti birani u predsjedništvo.
Međutim, izvijao je Mijat obrvama, ako su ovi Sejdić i Finci ta dvojica, a zvoni mu kao da jesu, kakve veze njihova tužba ima sa zapadnim Mostarom? Kao da je čuo to njegovo neizgovoreno pitanje, komentator je iz televizora objasnio da su Sejdić i Finci proglašeni za osobu godine zbog svoje borbe za jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Tek tu se Mijat Tomić sasvim razbudio. To mu nikako nije išlo u glavu, da se Cigan i Jevrej bore za Hrvate. Osim ako plan nije da Cigan zamijeni u predsjedništvu Srbina a Jevrej Bošnjaka. Nije, odgovorila mu je žena. Plan je da se Predsjedništvo više ne bira kao do sada, nego elektorski, a to znači da hrvatskog člana predsjedništva neće više moći birati Bošnjaci, i da više nikad nikakav takozvani Željko Komšić neće biti hrvatski član Predsjedništva.
A biće Sejdićfinci, začudio se Mijat. Neće ni on, nasmijala se žena. Svatko će birati svoje.
Svoj na svome, svoj o svome, klimnuo je Mijat glavom. Takvo mu je selektorsko biranje imalo smisla. Ali ga je još uvijek nešto mučilo. Koliko će po tom novom planu biti članova predsjeništva, ukupno? upitao je ženu.
A tri, kao i do sada, odgovorila je ona. Srbin, Bošnjak i Hrvat.
Znači, nijedan Sejdićfinci, zaključio je Mijat.
Žena je klimnula glavom. I Mijat je klimnuo glavom. Objasnilo mu se zašto su Sejdić i Finci došli u Mostar da prime pečat. Bolje išta nego ništa. Ako već ne možeš biti član predsjedništva, budi barem osoba godine.
Tu noć Mijat je Tomić usnio neobičan san. Kao, selektorski su izbori u Mostaru, a on sjedi u izbornom povjerenstvu i poništava sejdićfince pečatima, da ne glasaju dvaput. Protiču izbori u svečarskoj i miroljubivoj atmosferi. Sve dok, vrag ga odnio, ne banu pred povjerenstvo jedan pametnjaković, iz aviona se vidi da je sejdićfinac. Neće, veli on, niko njega dangom poništavati.
Mijatu to čudno, nije pečat malj, da ljudima smeta što ih čekićaju u čelo. Pa on sve fino i polako, da je takav selektorski zakon, da je jedan ustav za narod a drugi za čovjeka, da se i Brisel i Dejton tome ne protive... Ali sejdićfinac ne popušta: Je li demokratija jedan čovjek jedan glas ili jedan Hrvat dva glasa? Je li to jednakopravnost da je svako na svom jadnakopravniji?
I što prosvjednik više galami, to se Mijat više smanjuje. Odjednom, nije više na izbornom mjestu, nego u razredu. Iznad ploče grb Bosne i Hercegovine, na zidovima slike Galileja i Marije Kiri, ni traga šahovnici, glagoljici i Paji Kanižaju. A kako ko od djece progovori, tako ne znaš ko je - miješaju tisuću i hiljadu, tjedan i heftu. Vjeroučitelj u civilu, govori o bogu kao da je svima isti, a ne zna se za koga navija. Ako je dosta jedan Bog na onolikom nebu, šta će tri predsjednika u onolišnom Predsjedništvu, grmi onaj glas. Da se uhljebe nehljebovići, da se mutavi igraju gluhih telefona...
Mijat zijeva kao riba na suhom, ne zna odakle na podu, ali čuje da netko zove hitnu pomoć, zavija sirena, ulaze tri doktora i šest tehničara, Mijatu drago što su toliku ekipu radi njega poslali, stavljaju ga na nosila, priključuju na aparate, iznose napolje. Tu on čuje kako u ambulantnim kolima nema mjesta za pacijenta, jer tri ekipe treba da stanu unutra, jedna za Srbe, druga za Bošnjake, treća za Hrvate... Ne vjeruju ljudi tuđim doktorima, svako hoće svoga, da je siguran.
Tehničari rutinski svežu trakama nosila za kolica, kolica gurtnom za kuku, potrpaju se svi u kola i ambulansa uz sirenu i rotaciju krene. Mijat svezan da ne ispadne poskakuje zajedno s nosilima svaki put kad kolica naiđu na rupu. A rupa na cesti ko u švicarskom siru. Boca s infuzijom prijetila svaki čas da se otkači. Mijat zažmiri. Ali se ono od čega je strahovao ipak desi. Čvor na gurtni se razveže, kola odjure, on za njima produži, ali sve sporije.
Kad se najzad zaustavi, i otvori oči, vidi da stoji ispred neke velike zelene staklene zgrade na kojoj piše Elektorprivreda. Kao da su ga očekivali, dva muškarca ga podignu s kolica i onako sprtljanog trakama uvedu unutra.
Unutra berza. Malena, ali ko prava. Šest brokera galami i maše ceduljama kao salvetama, a na ekranima titraju riječi, skraćenice i brojke. Mijat odmah prepozna da se skraćenice odnose na stranke, a cifre na postotke glasova, i da se na toj berzi trguje mjestima u upravnim odborima.
I sejdićfincijima.
Ali odjednom, u snu, to više nije bila berza, nego pijaca robova, na kojoj je i on, svezan trakama, rob. Dva puta skuplji, ali svejedno rob.
Budi se Mijat Tomić zapetljan u mokre plahte. Evo zore, evo dana, zaključi s olakšanjem što je dočekao jutro zdrav i slobodan. Ustane i uključio radio. Na vijestima prepričavaju dodjelu Večernjakovog pečata. Kad čuje ime osobe godine, othukne i promijeni stanicu.
