Djeca

 

Veliki lijepi park, s klupama, šahovskim tablama, zelenilom, nepokidan, neišaran, neslomljen. 

 

Drago mi je vidjeti da kvartovska djeca nisu tako strašno zločesta prema parkovima kakva je bila moja generacija. Uvijek pričamo tako lijepe stvari o svojoj generaciji. Dječaci su izvaljivali klupe, šarali po pločniku, gazili po travi i razvaljivali mreže od golova i koševa. Nisu bili Titovi pioniri. 

 

Roditelji su dolazili to popravljati. Ili ne. 

 

Nismo bili krasni, nismo bili zahvalni na tome što imamo, nismo bili uljudniji, skromniji i nismo bili bolji drugovi. Šta znači biti zahvalan na tome što imaš? Zašto bi djeca bila zahvalna zato što imaju park i mrežu u golu?

 

Dio je dječjeg odrastanja na Balkanu i spoznaja da si dovoljno moćan da uništiš čak i ono što te usrećuje. To znači da si vlasnik svog života. 

 

Nismo bili zahvalni na jednakim cipelama iz Jugoplastike. Radovali smo se preko svih mjera i granica sandalama iz Njemačke koje izgledaju potpuno drukčije. Eurokrem nije najbolji namaz na svijetu: smrdi po užegloj masnoći, presladak je i trećerazredne strukture. Bio je dobar jer je sve što nas je u njemu zanimalo bio šećer. 

 

U školi nas je čekala gomila informacija koje nam nikad neće trebati u životu, pretjerani detalji koje ćemo zaboraviti, a glavne datume među njima nećemo prepoznati. Naučit ćemo najteži zadatak za peticu, ali nećemo znati ičemu to tačno. No, količina znanja je ta koja nam daje moć. Glupi Amerikanci samo poznaju svoju struku. 

 

Nismo bili zahvalni niti na pažljivom emocionalnom odgoju koji su nam pružili roditelji, staratelji, učitelji, profesori. 

 

Bilo je važno da već u prvom razredu osnovne škole saznamo šta je smrt, i da to potvrđujemo kroz cijeli osnovnjak. 

 

"Gdje je onaj cvijetak žuti", "Keruša i sedam kučića", "Zastidio se majke"... Sve uključuje smrt i kajanje. Danas, dijete ima pet života u video igrici. Kad ih potroši, negdje ga čeka još pet. Međutim, u čitanci su, kad god ju otvorimo, kučići mrtvi. Cvijet je mrtav. Dječak se zastidio majke i zbog toga se kad je umrla obogaljio kajanjem za cijeli život. 

 

Bilo je to vedro i veselo odrastanje, u Socijalističkoj Federativnoj Republici. Sendviči, najbolji u našim životima, sastojali su se iz bajate, jeftine salame između dvije šnite industrijskoga hljeba i mlijeka iz kese, i imali su okus po kartonu. 

 

Taman kad je hrana počela imati neki okus, kad su igračke počele imati drukčije oči, kad smo dobili satelitsku tv i počeli pamtiti imena glumaca i pjevača, zaratilo se, pa smo onda isto bili zahvalni što smo živi. 

 

Danas, klinci ne moraju o tome da brinu. I izgledaju tako. Bezbrižno i iskreno. 

 

Djeca će biti dobro, ispala su dobro, nije im ništa, nisu koristoljubivi, u tehniku zaljubljeni idioti. Samo žive svoje vrijeme. Nisu površniji od nas, nisu bezobrazniji od nas, nisu nesvjesniji od nas. Samo su više djeca nego je nama bilo dozvoljeno biti. 

 

Osjećaju se krivim za manje stvari. Krivnja nije osjećaj s kojim su rasli, kao ni dužnost. 

 

No, nekako se odrasli pobrinu da se sva ta osjećanja kad tad u njih uvuku. 

 

U lijepom, čistom i uređenom parku u naselju Dobrinja, u centralnom dijelu, stoje spomenici majkama čija su djeca umrla. U Azerbejdžanu. U Čečeniji. U Kazahstanu. 

 

Bosanci se brinu da im djeca još od kolica budu socijalno angažirana i razmišljaju o smrti. Da budu svjesni kako im majka može umrijeti, i oni isto tako, i da su negdje djeca bila jako nesretna, da oni ništa ne mogu učiniti u vezi s tim, ali eto, taj je podatak tu, za slučaj da im je dan previše sunčan ili su u školi dobili previše dobre ocjene. Ili, ne daj bože, pomislili da je svijet lijepo mjesto. 

 

Zašto bismo pustili desetogodišnjake da igraju fudbal na male bez svijesti o tome da je ovo svijet u kojem mogu poginuti i postati spomenik?

 

Izuzetno pametnu tradiciju naših roditelja nastavili smo - mi. 

 

Jer, odrasli su ti kojima su bitni spomenici nekim nepoznatim smrtima po dječjim parkovima. Vole se isplakati nakon napornog radnog dana, a FoxLife povremeno zakaže. Roditelji isto ne smiju zaboraviti da im djeca mogu umrijeti, kao što to ni djeca ne smiju zaboraviti. 

 

Sanjam svijet u kojem su neki roditelji napustili nasilne obrasce u kojima smo odrastali. U kojem se ti obrasci prestaju glorificirati kao savršene formule po kojima smo mi bili bolja bića od klinaca koji igraju videoigrice, imaju iPhone, i pet života. 

 

Koji ne razmišljaju o smrti i Čečenskim majkama. Uz svo poštovanje njima. 

 

Bilo bi lijepo živjeti u zemlji u kojoj su ljudi pomogli nekako sebi: riješili svoj PTSP, priznali sebi svoje traume, suočili se sa svojim sjećanjima, i pustili svoju djecu da kreiraju svijet u kojem ne moraš vladati nasilnički i zastrašivanjem da bi bio sretan, živ i sit.

 

U kojem se jednakost ne mjeri po tome imamo li iste cipele i jedemo li trećerazredni namaz, imamo li svi iste frizure i ljetujemo li u Zaostrogu. U kojem jednakost nije ona koja se nosi na čelu, odjeći, u novčaniku. 

 

Bilo bi lijepo živjeti u svijetu koji je ljubazan prema svojoj budućnosti.