10 dana pakla
Dvadesetdvogodišnji Rašid Husejnović je samohrani otac dvoje maloljetne djece. Suprugu i treću, nerođenu, bebu izgubio je krajem prošle godine. Jasminka je umrla od sepse, u zeničkoj bolnici, deset dana nakon što je izgubila bebu. „Moj sin Danijel i kćerka Anita ostali su bez majke jer nismo imali zdravstveno osiguranje“, počinje svoju priču Rašid, prisjećajući se dana kada je posljednji put vidio svoju suprugu. Imala je jake bolove, krvarenje, ali je medicinski tehničar odbio da je pregleda u Hitnoj pomoći u Domu zdravlja u Zavidovićima. Uputio ih je privatnom ljekaru, kod koga je Jasminka imala otvoren trudnički karton. Nakon pregleda Jasminka je morala hitno da se prebaci u Kantonalnu bolnicu u Zenici.
''Ubacili su moju ženu u kola hitne medicinske pomoći, i čekali su 30 do 40 minuta još jednu pacijenticu da bi krenuli''. Ovo čekanje je, prema njegovim riječima, bilo kobno. Dobila je još veće krvarenje, i beba – koja je bila živa kada su krenuli iz Zavidovića prema Zenici – umire. Jasminka je preminula nekoliko dana kasnije.
Rašid Husejnović
Smrt u 10. dana
Rašid Husejnović tvrdi da to nije bio prvi put da su ih odbili u Domu zdravlja zbog zdravstvenog osiguranja. I prije, kada se Jasminka žalila na bolove, upućeni su privatnom ginekologu, kod koga su dobili besplatan trudnički pregled i otvorili karton.
Ginekolog, koji je želeo da ostane anoniman, navodi da je prvi put pregledao Jasminku u 21. nedjelji trudnoće – bila je zdrava, dvoje djece je rođeno carskim rijezom, i treća trudnoća je bila rizična. Kada se pojavila u ordinaciji tog kobnog dana, ''imala je bolove u abdomenu, osrednje vaginalno krvarenje, povraćala je i imala snižen krvni pritisak , bilo je neophodno hitno prebacivanje u zeničku bolnicu.''
U Domu zdravlja Zavidovići tvrde da odgovornost za Jasminkinu smrt nije na njima – u skladu sa zakonom, hitne slučajeve tretiraju jednako, bez obzira na to da li osoba ima zdravstveno osiguranje ili ne. Dr. Damir Avdić, šef službe Hitne medicinske pomoći naglašava da nisu ni znali za status Jasminkinog osiguranja, dok im oni sami nisu rekli. ''Nikada, od prvog dana trudnoće, ona nije došla u Dom zdravlja na ginekološko odjeljenje, već je od početka vodila trudnoću kod privatnog liječnika'', kaže dr. Avdić. Dana kada se javila sa bolovima i krvarenje, na hitnoj nije bilo babice, a kako medicinari nisu kompetentni za ginekološke slučajeve, Jasminku su (bez kolica) uputili na ginekološko odjeljenje u zgradu preko puta. Zbog čega ona nije otišla 'u zgradu prekoputa' – njima nije poznato.
Od privatnog ginekologa Jasminka se vratila u Dom zdravlja sa uputnicom za hitno prebacivanje u Zenicu. Ponovo su je pregledali u Domu zdravlja. 'Nikakvog obilnog krvarenja nije bilo, ja sam izmjerio pritisak, sve to u ginekološkom izvještaju piše i pošto je to kolega tražio, pacijentica je dobila infuziju i u pratnji medicinskog tehničara poslata na ginekološki odjel u Zenicu“, kaže dr. Avdić. Također, negira navode Rašida Husejnovića da se čekao još jedan pacijent da bi vozilo krenulo prema Zenici.
Dr. Damir Avdić tvrdi da je u Domu zdravlja sve urađeno po protokolu
Vrijeme polaska kola Hitne pomoći, prema evidencijama u Domu zdravlja: 9.00-9.45
Iako je molio plačući, Rašidu Husejnoviću medicinsko osoblje nije dozvolilo da sa suprugom krene u Zenicu. Kasnije u toku dana dobio je informaciju da njegova nerođena kćerka nije preživjela, a da se još uvjek bore za Jasminku. Narednih devet dana Jasminka je imala tri operativna zahvata. Desetog dana, Rašid je ostao bez supruge, djeca bez majke.
Smrt Jasminke Bijelić je prijavljen organizaciji ''Vaša prava'', koja trenutno ispituje da li je riječ o posljedici dugog čekanja da kola Hitne pomoći krenu prema Zenici – nije prvi put da se čeka da se kola Hitne pomoći 'napune', kako bi se smanjili troškovi. Da li je to bio neposredan uzrok Jasminkine smrti, utvrdiće se medicinskim vještačenjem.
Rašid je teško podnio gubitak supruge. Nije bio svjestan šta se desilo, mjesecima je pio lijekove, dok su komšije brinule o djeci. Nije mu lako kad ga pitaju gdje je mama. Laže ih da je bolesna, da je još uvijek u bolnici i da će im se vratiti. Novi dan ne donosi nadu za Rašida – siromaštvo je još jedan problem sa kojim mora da se nosi. Sretan je kada može komšijama da pomogne u nečemu, koji mu u zamjenu daju hranu. Traži posao, ali bezuspješno. Problem je i šta sa djecom ako bi imao posao – ko bi ih čuvao? Ponekad i prosi. Ali, to nije dovoljno da mu djeca ne budu gladna. ''Ja mogu da trpim glad, ali moja djeca ne mogu'', ponavlja.
Prošlo je tek godinu dana od kada je porodica Mujić-Alimanović iznijela u javnost svoje iskustvo sa diskriminacijom u zdravstvu. Na žalost, nakon svih priloga, tekstova, zlatnih medvjeda, oni koji su odbili da pomognu Senadi Alimanović, još uvijek nisu odgovarali. Ukoliko se dokaže odgovornost zdravstvenih radnika u Domu zdravlja Zavidovići, da li ćemo ponavljati istu lekciju?
Priča je nastala u okviru edukativnog programa Živjeti različitosti, Mediacentra Sarajevo i Office of Public Affairs Ambasade SAD u BiH, april 2013.
