Život (drugih)

Ali njima je bolje ovako, oni jednostavno neće da se promijene. I šta ja sad tu trebam? Gospođa je prijateljica moje majke i ja ju pažljivo slušam kako priča o svome odrastanju u ovom gradu s Romima u svojoj mahali.
Piše: 
Dijala Hasanbegović, foto: Amer Kapetanović
Podijeli ovaj članak: 
Nedavno je jedna sarajevska općina uručila "podršku redovnom školovanju 65 romske djece u iznosu od 100 KM". Slike uručivanja novaca, koji im je uručen u učionicama pred kolegama, izišle su na web stranici općine. 
 
Možda je najpotresnije od svega što ništa kao te slike ne dočarava kontekst i dominantni osjećaj svijeta u sredini u kojoj živimo. Emancipirani od političke korektnosti, u intimnom odnosu s brutalnom i ponekad potpuno beskorisnom iskrenošću, samodovoljni i zatvoreni, moji su sudarodnjaci, valjda, skloni vjerovati da su gospodari zemlje na kojoj žive neki crni i neprilagođeni ljudi, koji ili nemaju za školovanje ili ih se za to mora potplaćivati. No, u svakom slučaju, njihova je sadaka evidentirana. Mi posjedujemo svijet u kojem oni samo žive.
 
Kao što je potrebno i svakom djetetu, ovi mali Romi su na vrijeme obaviješteni o osnovnim i najbitnijim razlikama među odraslim ljudima, i njihovom djecom. Nagrađeni su jer su Romi, sjede u školskim klupama, vjerovatno su siromašni ili im treba dodatna motivacija za školovanje u vidu novaca, javna i svima obznanjena. 
 
No, nije to sve. U klupama s tom djecom sjede i sva druga djeca, drugih nacija i imovinskih stanja roditelja. Većini njih će isto tako u tom trenu biti jasno koja je to bitna razlika među odraslim ljudima. Vrlo malo njih će dobiti i šansu da shvati da je oslobađanje od te razlike jedna od najtežih borbi u životu. Tek vrlo malom broju njih će to biti jasno, i bit će zbog toga tužni. Ostali će prihvatiti takav poredak stvari, i živjet ćemo u svijetu na koji smo gunđali u američkim filmovima. Jer ovo je svijet koji mi posjedujemo, i u našim školskim klupama sjede neprivilegirani i naša je dobra volja, a ne dužnost, da im pomažemo. 
 
Jedna  mi je petnaestogodišnjakinja nedavno objasnila zašto smatra da nije u redu da se ukinu školarine za visoko obrazovanje. Smatra da je ona drugačija od svoga prijatelja, čiji roditelji nisu tako naporno radili kao njeni i nemaju svoju firmu, te da njeni roditelji nisu krivi za siromaštvo njegovih roditelja. Iako, on je dobar prijatelj i jako joj je drag. No, ona posjeduje svijet u kojem on samo živi. 
 
Hoće li nas klinci ostavljati bez teksta, a mi ćemo se pitati gdje smo pogriješili? Postoji stara izreka, ako se osjećaš krivim, mora da si kriv. 
 
Karneval najrazličitijih uličnih života odvija se u Sarajevu. Pogotovo u njegovom centru. Glavne su ulice (i nad tim se periodično zgražamo) prekrivene stolovima s raznobojnim sitnicama, koje svjetlucaju, blinkaju, sviraju. Sunčane naočari, šeširi, harmonike. I šarene jakne na djeci koja sjede sama i kraj kojih mase i mase roditelja, vodeći za ruku svoju djecu ili hodajući sami, prolaze kao da su spomenik. 
 
Šta treba da se desi djeci na ulici  kako bi se ljudi, kada ujutro krenu na posao, kada uvečer šetaju gradom, sjetili da baš nije u redu, da baš nema nikakvog smisla svijet u kojem neko dijete sjedi na blatnjavom asfaltu, smrznuto i samo, ma ko njegovi roditelji bili? Jeste li vi mogli biti njegovi roditelji? Zašto je prirodno ne učiniti ništa u vezi s tim? Je li zato što bi nas odgovor prestrašio, je li zato što bismo taj problem rješavali onako kako zamišljamo da treba riješiti problem pasa lutalica? 
 
Da, tom će ulicom prošetati djevojčica, naguravajući 100 KM u plavi plastični novčanik, krenuvši da kupi nešto sebi. 
 
"Jesu ti to dali pare u školi?", brzo za njom hoda niži dječak, s kačketom na glavi.
"Jesu."
"Kol'ko su ti dali?"
"Ma, sto maraka", pramen kose joj se zalijepio na sjajilo na usnama, a ona ga nervozno oslobađa prstom. 
"Keno! Keno!", viknu mali prema svome visokom prijatelju, obrijane glave, koji stoji pred izlogom prodavnice.
"Keno, dob'la Ajša u školi sto maraka!"
"Nađem nam ja sto maraka, jeb'lo te sto maraka!", odvrati Keno, i zaputi se negdje prema Čaršiji.
 
Ajša, sve više svjesna da će Čaršijom samo prošetati i odnijeti kući novčanicu da ju rasitne, nervozno veže kosu u rep i gleda za dječacima. 
 
Negdje daleko od centra, cestom također teče bujica boja, plastičnih mirisa, blinkaju farovi malih automobila, vrte se i skakuću životinje na navijanje, pište pištaljke i sviraju muzičke kutije, za stolom do mene i prijateljice je dječji rođendan, mali ali veseo, prije nekoliko minuta na stol je servirana torta, sa šest svijeća i malim slonićem u sredini. 
 
"Ali njima je bolje ovako, oni jednostavno neće da se promijene. I šta ja sad tu trebam da učinim?", gospođa je stara prijateljica moje majke i ja ju pažljivo slušam već skoro sat vremena, kako priča o svome odrastanju u ovom gradu, između ostalog s Romima u svojoj mahali. Oči joj se cakle od smijeha. Naručila je komad torte i meni i sebi, jer nije mogla gledati rođendansku tortu a da sama ne uzme komad nečeg slatkog. 
 
Prilazi nam mali Rom, debelih obrva i izbačenih zuba, visokog glasa. 
 
"Imaš teta dva'es feninga, sve ću da ti kažem, pitaj me šta hoćeš, ja sve znam."
"Šta ti znaš?", gospođa otkida prvi komad torte.
"Sve što se događa, samo me pitaj."
"Koliko ti je godina?"
"Šes', sedam, osam..."
"Ja ću mu dat' ovu tortu, ne mogu ja ovo jest', sto kila imam."
 
Zamotala je komad torte u salvetu i pružila dečku.
 
"Evo ti ovo, hajd' ponesi, al' da ti pojedeš."
 
Dečko pogleda u komad torte, s mješavinom radoznalosti i pomirenja. 
 
"E haj' odreži ovo sa strane, ovdje si ti jela!", reče dečko s osmijehom. 
 
 
 
Foto: Amer Kapetanović, preuzeto sa ovog linka
 
Ostavite komentar