Tendenciozno izvještavanje o LGBT+ temama predstavlja zajednicu kao slabu, ranjivu i nezaštićenu

Poštovani,

 

Obraćamo Vam se povodom članka Bosnian LGBTs Remain in Closet to Stay Safe, autora Mladena Lakića, koji je objavljen 9. oktobra na portalu Balkan Insight. Iako ne sumnjamo u dobre namjere Vašeg novinara, i BIRN-a općenito, te ne osporavamo činjenicu da su LGBT osobe u našem društvu često suočene s nizom neugodnih izazova, bojimo se da ovaj članak upada u zamku tendencioznog ignoriranja činjenica kako bi se populistički zadovoljio žrtvenički narativ svojstven medijima u Bosni i Hercegovini kada se govori o LGBT temama.

 

Implikacije ovakvog izvještavanja za našu zajednicu mogu biti dramatične. Kada se situacija prikazuje mračnijom nego što možda jeste – ponekad uslijed neznanja, a često zbog činjenice da senzacionalizam i “crna hronika” donose najviše klikova – ignoriraju se vrlo značajne činjenice koje se ne uklapaju u “crni” narativ, a koje su od nemjerljivog značaja za osnaživanje LGBT+ osoba.

 

Situacija u Bosni i Hercegovini nije bajna, ali nije ni crna. Unatoč prijetnjama, nasilju i diskriminaciji, svakodnevno živimo i borimo se, smatrajući da je nedostojanstveno zagovarati šutnju kao način življenja. Nekim danima upisujemo pobjede, drugim se pak suočavamo sa zidovima. Ali se krećemo, i situacija danas je mnogo bolja nego što je bila 2008. godine. Dovoljno je pratiti novosti na stranici www.lgbti.ba da se vidi napredak koji se ostvaruje u kontaktu s policijom, pravosuđem, medijima i brojnim drugim institucijama i organizacijama.

 

Na primjer, istina je da su učesnici i učesnice prvog Queer Sarajevo Festivala napadnuti već na samom otvorenju, ali je činjenica i to da je taj slučaj dobio svojevrsni sudski epilog 2014. godine, kada je Ustavni sud BiH presudio da je narušeno pravo LGBT osoba na javno okupljanje i

naložio organima FBiH i Kantona Sarajevo da isplate odštetu udruženju koje je organiziralo festival. Bio je to prvi put da je najviša sudska instanca u našoj zemlji donijela odluku koja se direktno tiče zaštite prava članica i članova LGBT+ zajednice. To je nešto što stalno treba

ponavljati kako homofobima, tako i mladim LGBT+ osobama.

 

Nadalje, Vaš članak spominje napad na festival Merlinka u Sarajevu, ali ignorira činjenicu da Merlinka nije završila na isti način kao QSF. Naprotiv, u januaru ove godine Merlinka je održana peti put, a posjećenost raste iz godine u godinu. Ovogodišnju Merlinku je posjetilo preko 500 ljudi, što osporava tvrdnju izrečenu u članku o nemogućnosti održavanja javnog LGBT događaja u BiH. Merlinka nije jedini uspješni kulturni LGBT+ događaj u Sarajevu. Imali smo priliku gledati nastup zagrebačke drag skupine House of Flamingo, a u Kamernom teatru 55 je nastupila legendarna irska aktivistica Panti Bliss. Organiziraju se sedmične edukativne aktivnosti za mlade LGBT+ osobe.

 

U maju 2017. godine je u parku iza zgrade Predsjedništva BiH organiziran javni protest protiv administrativne šutnje i nasilja nad LGBT+ osobama, protest koji je bio najavljen u vodećim medijima u BiH i izuzetno dobro posjećen.

 

Sve te činjenice daju drugačiju sliku Sarajeva i BiH od one predstavljene u Vašem članku, gdje ljudi ne smiju niti spomenuti homoseksualnost, a kamoli živjeti slobodno u javnom prostoru.

 

Ne želimo ni u jednom trenutku sumnjati u vjerodostojnost Igorovog i Mirzinog iskustva. Ali njihova priča nije jedina, a njihovo iskustvo ne oslikava nužno cjelokupnu situaciju i položaj LGBT+ osoba. Poznajemo ljude koji se plaše reći svojim porodicama ili kolegama da su gej, iz ovog ili onog razloga. Ali također postoji mnoštvo hrabrih ljudi koji otvoreno žive svoje živote doprinoseći vidljivosti i društvenoj prihvaćenosti zajednice, i nemaju problem glasno reći svojim partnerima i partnericama da ih vole. Postoje i LGBT parovi koji su se na popisu izjasnili kao istospolna domaćinstva.

 

U Sarajevu se još od 2006. godine organiziraju javne žurke za LGBT+ osobe i njihove prijatelje i prijateljice. Ne u nekim sjenovitim, poluilegalnim skrovištima, nego u gradskim klubovima. Više puta smo šetali sarajevskim ulicama s visoko podignutom zastavom duginih boja. Posljednji put smo to učinili prošle sedmice, obilježavajući na Trgu BiH Međunarodni dan izlaska iz ormara. Dok Vaši sagovornici u članku strepe od LGBT parada u regiji, neki od nas redovno idemo na te parade, pružamo podršku našim prijateljima i prijateljicama iz drugih država. Oni zauzvrat dolaze kod nas i pružaju nama podršku na javnim skupovima. Prošle sedmice je u Sarajevu održana regionalna konferencija LGBT+ aktivista i aktivistica.

 

Tema Parade ponosa je posebno osjetljiva. Ona je najvidljiviji oblik LGBT+ aktivizma, ali je to dobrim dijelom posljedica medijskog uprošćavanja. Zaboravlja se da Parada ponosa nije jedini oblik javnog organiziranja, okupljanja i djelovanja. Po mnogima, nije čak ni najznačajniji, budući da se naši životi, aktivizam i ponos dešavaju svih 365 dana u godini. Medijima smo zanimljivi uglavnom taj jedan dan kada se dešava “spektakl”.

 

Ipak, parada ponosa u Sarajevu će se sigurno desiti, suprotno tvrdnji iz Vašeg članka da ta opcija nije niti u razmatranju (“No one even dares to contemplate organising a Pride event in Sarajevo or some other city”). Parada ponosa zahtijeva mnogo posla na izgradnji kapaciteta, ali i

osnaživanju LGBT+ zajednice koja svojim učešćem treba tom događaju dati svrsishodnost. Nažalost, članci poput ovog imaju suprotan učinak i samo dodatno usporavaju taj proces.

 

Problem tendencioznog izvještavanja o LGBT+ temama je višestran. S jedne strane predstavlja LGBT+ zajednicu kao slabu, ranjivu i nezaštićenu. To nasilnim homofobima šalje poruku da nas mogu napadati bez sankcije i bez mogućnosti da im se suprotstavimo. S druge strane se još dublje utjeruje strah u kosti Igoru i Mirzi, te brojnim drugim igorima i mirzama koji se plaše glasno reći da su gej. Najveća šteta se pričini mladim LGBT+ osobama koje tek otkrivaju svoju seksualnost. Umjesto da ih se ubjeđuje da se nemaju čemu nadati u BiH, treba ih uputiti na organizacije koje rade na zaštiti prava LGBT+ osoba u BiH (Sarajevski otvoreni centar, Tuzlanski otvoreni centar, Oštra nula Banja Luka, Kvart Prijedor i druge).

 

Ovaj članak ne pomaže ni Mirzi ni Igoru, i pritom obezvređuje pozitivnu priču Emine i Liama. Nadam se da ćete ovu reakciju shvatiti dobronamjerno, i da će Vam ona pomoći da ubuduće bolje istražite tematiku i uvažite sve činjenice, umjesto da ih oblikujete tako da se uklope u senzacionalistički narativ.

 

Srdačan pozdrav,

Amar Bašić

Lamija Begagić

Lejla Huremović

Tarik Limo

 

U Sarajevu, 17. oktobra 2017. godine