Višnja Marilović: Život pod mobingom
Višnja Marilović je bivša uposlenica JP „Skenderija“ i samohrana je majka dvoje djece. Ova žena bila je žrtva mobinga nakon što je prijavila nezakonite radnje u poslovanju svoje firme.
Sve ovo imalo je i ogromnu cijenu. Višnji je bio promjenjen opis radnog mjesta, imala je stalni nadzor, a kolege su joj okrenule leđa. Direktor „Skenderije“ uspio je da stvori takvo okruženje, u kojem ona nije mogla funkcionisati.
Sve ono što je trpela na poslu, ona je mogla da izdrži. Međutim, u jednom momentu su počele ozbiljne prijetnje koje se nisu odnosile samo na nju, već i na njenu maloljetnu djecu. Ubrzo je dobila otkaz i ostala sama sa dvoje djece, bez ikakavih primanja.
D: Vaše iskustvo sa mobingom direktno je povezano sa prijavom korupcije u firmi u kojoj ste radili. U tom trenutku, niste imali nikakvu zaštitu, Vaš nadređeni je vršio mobing nad Vama bez ikakvih posljedica. Kako je izgledala ta situacija?
V.M.: U smislu odmazde nad prijaviteljima korupcije mobing je samo jedna od metoda odmazde nad uzbunjivačem. Moj bivši poslodavac je radio na stvaranju neprijateljskog radnog okruženja. Imala sam konstantan nadzor u smislu mog kontakta sa radnim kolegama, oduzeti su mi dijelovi radnih zadataka koji su podrazumjevali uvid u dokumentaciju.
Takođe, bio mi je onemogućen pristupa službenim licima i na kraju je uslijedila izmjena opisa mojih radnih zadataka. Budući da sam se susretala sa ozbiljnim prijetnjama, mobing sam doživljavala kao manji problem jer sam uvijek svoj posao radila maksimalno odgovorno i korektno, tako da nisu imali apsolutno nikakav argument da mi legalno uruče otkaz. Smatrala sam da će to biti kratak period koji treba izdržati, dok pravosudni organi ne odrade svoj dio posla.
D: Da li su druge kolege/koleginice u firmi imale uvid da trpite maltretiranje odnosno mobing od nadređenog, i kakva je bila njihova reakcija?
V.M.: To je dio koji mi je najteže pao, jer budući da sam bila sindikalni povjerenik svakodnevno sam komunicirala sa uposlenicima vezano za njihove probleme u smislu nepoštivanja zakona o radu i internih pravilnika, i u svakoj od tih situacija uspjela zaštititi (sindikat) njihova prava. Međutim kada sam ja označena kao meta 95% „kolega“ se potpuno distancirala od mene jer je bilo apsolutno nepoželjno da budu viđeni u mom društvu. Amira Bojčić, Teufik Hadžiahmetović i par kolega (imena ne navodim zbog mogućih posljedica) su jedini pružili pravu i iskrenu podršku.
D: Koliko je taj pritisak utjecao na Vas u psihičkom smislu i kako je cijela ta situacija utjecala na Vaš život?
V.M.: Naravno, strašni su to pritisci kada znate da ste u javnom interesu, nastojeći spasiti javnu svojinu „izašli na čistinu“, a onda ostanete sami sa najiskrenijim prijateljima, bez podrške institucija i sistema. Budući da mi je uručen i otkaz, bila sam prinuđena da zaštitu svog radnog statusa tražim na sudu. Nakon prvostepene presude poslodavac ulaže žalbu tako da mi predstoji još jedna pravna bitka, a to sve traje 2,5 godine i trajat će najmanje još toliko. Međutim, sa ponosom mogu istaći da je BiH postala prva zemlja sa Lex specialis zakonom o zaštiti uzbunjivača sa predsudskom zaštitom, koji je stupio na snagu 01.01.2014. godine na nivou BiH. To je moja najveća satisfakcija, jer sam aktivno učestvovala u zagovaranju i kreiranju teksta zakona. Sigurna sam da se uz kvalitetna sistemska rješenja, zakone, ovaj problem može prevenirati.
D: Koji momenat vam je bio najteži iz tog perioda?
V.M.: Najteže mi je palo kada sam nakon upućenih prijetnji shvatila da su životi moje djece ugroženi. Samo pokušajte zamisliti kako je objašnjavati osmogodišnjem djetetu da ne smije izaći vani da se igra sa drugom djecom ili četrnaestogodišnjaku da ne može otići sa drugovima u kino jer je mama prijavila korupciju i da se njima može desiti nešto strašno.
D: Nakon otkaza ostali ste bez izvora finansiranja. Kako ste prolazili korz taj period?
V.M: Prijatelji ne samo da su mi pomogli u materijalnom smislu nego su čitavo vrijeme stajali uz mene ne skrivajući se i izlažući sebe visokim rizicima. Amira Bojčić i Teufik Hadžiahmetović su prijatelji koji su me održali i bez kojih ne vjerujem da bih izdržala.
D: Smatrate li da se o ovom problemu malo govori i da zapravo veliki broj uposlenika trpi različite vrste mobinga?
V.M.: Mislim da puno treba raditi na edukaciji kako uposlenika tako i rukovodećeg kadra da bi se jasno napravila distinkcija šta jeste, a šta nije mobing, i da bi se tako izbjegle zloupotrebe sa bilo čije strane.
D: Da li ste u jednom momentu pomislili da ste pogrešili što ste sve pokrenuli, obzirom kroz šta ste sve prošli?
V.M.: Naravno, bilo bi licemjerno tvrditi drugačije, jer čovjek može biti hrabar izlažući sebe, ali kad ugrozite djecu onda je to najstrašniji osjećaj. Iskreno, nisam bila svjesna kolikom se riziku izlažem, ali sada sa ove distance mogu da kažem da i dalje vjerujem u pravo i pravdu, radim posao u koji vjerujem koji me ispunjava, vjerujem u bolje sutra.
D: Šta Višnja Marilović radi danas, nakon jednog teškog perioda?
V.M.: Radim u firmi koja se bavi uvođenjem djelotvornog programa protiv pronevjere i korupcije u organizacijama i institucijama. Aktivna sam i u NVO sektoru.
