Uključiti civilni sektor u proces izmjene Zakona o zabrani diskriminacije
U uvodnom izlaganju, Jasminka Džumhur iz Institucije ombudsmena za ljudska prava u BiH, osvrnula se na ključne probleme koji su vezani za sprječavanje pojave diskriminacije.
“Ustav BiH polazi od koncepta ljudskih prava koji kaže da su svi jednaki pred zakonom i da niko ne može uživati veća prava od drugih. Ali, ukoliko pročitate preambulu Ustava BiH, shvatit ćete da tri grupacije, odnosno nacionalni kolektiviteti, uživaju ekskluzivna prava u odnosu na druge kolektivitete poput žena ili osoba sa invaliditetom. Jedan od problema predstavlja i usklađivanje zakona. Prema članu 24. Zakona o zabrani diskriminacije, svi zakoni i propisi moraju biti usklađeni u roku od godinu dana. Međutim, postavlja se pitanje da li se zakoni koji se usvajaju uopće usklađuju za Zakonom o ravnopravnosti spolova i Zakonom o zabrani diskriminacije. Ukoliko nemamo jake institucije i jasne procedure onda zakonodavstvo ostaje mrtvo slovo na papiru. Također, od velike je važnosti da organi uprave primjenjuju princip nediskriminacije jer građani većinu svojih prava ostvaruju kroz upravni postupak”, rekla je Džumhru u svom izlaganju.
“Kada je 2009. godine donesen zakon o zabrani diskriminacije svi su imali dilemu da li će zakon moći da se primjenjuje u praksi. Na opšte iznenađenje zakon je počeo da se primjenjuje i do sada niko nije doveo u pitanje postojanje niti rješenja samog zakona”, istakao je Adnan Kadribašić ispred misije OSCE-a u BiH. “Učinjeni su propusti koje je i sama praksa prepoznala i koji su doveli do toga da postoje realna očekivanja o potrebi izmjene zakona. Činjenica je i da institucije, organizacije ili osobe koje rade sa žrtvama diskriminacije ponekad imaju nerealna očekivanja i u tom jazu između očekivanja i realnosti definiraju se problemi koje ovaj zakon nije u mogoćnosti da uredi”.
Međutim, Fedra Idžaković, izvršna direktorica organizacije Prava za sve, istakla je da je nepoznavanje zakona i dalje jedan od ključnih problema u borbi protiv diskriminacije.
“Osnovni problem u borbi protiv diskriminacije je nedovoljno poznavanje zakona. Prije svega govorim sa aspekta građana, jer postoji izuzetno mali broj postupaka u odnosu na prijavljeni broj slučajeva diskriminacije. S druge strane, postoji i problem nepoznavanja zakona unutar institucija države i nedovoljna posvećenost slučajevima diskriminacije, a prisutno je i nepovjerenje u rad institucija koje nemaju interne politike o zabrani diskriminacije i jednakom postupanju”, naglasila je Idžaković.
Zakonska regulacija mobinga u BiH
Kada je riječ o mobingu, učesnicie konferencije su se saglasili da mobingu nije mjesto u Zakonu o zabrani diskriminacije, i da je potrebno ovaj problem mnogo preciznije regulisati u zakonodavstvu.
Mobing
se prije svega veže za proces rada, a diskriminacija može da se pojavi u različitim oblastima. Da bi postojao mobing mora da postoji i posljedica što kod diskriminacije nije slučaj, jer žrtva diskriminacije nužno ne mora da zna da je diskriminirana. U zakonu o zabrani diskriminacije, mobing se pominje u samo jednoj odredbi i definira ga kao ostale vrste diskriminacije. Kada dođe do mobinga koriste se procedure predviđene za slučajeve diskriminacije što ne odgovara prirodi mobinga. Zbog toga bi ovu pojavu trebalo izdvojiti iz antidiskriminacijskog zakonodavstva, da li kao poseban zakon ili kao dio radnog zakonodavstva, to ostaje samo pravno-tehničko pitanje'', rekao je Mario Reljanović, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Union iz Beograda, jedan od panelista na ovom razgovoru.
se prije svega veže za proces rada, a diskriminacija može da se pojavi u različitim oblastima. Da bi postojao mobing mora da postoji i posljedica što kod diskriminacije nije slučaj, jer žrtva diskriminacije nužno ne mora da zna da je diskriminirana. U zakonu o zabrani diskriminacije, mobing se pominje u samo jednoj odredbi i definira ga kao ostale vrste diskriminacije. Kada dođe do mobinga koriste se procedure predviđene za slučajeve diskriminacije što ne odgovara prirodi mobinga. Zbog toga bi ovu pojavu trebalo izdvojiti iz antidiskriminacijskog zakonodavstva, da li kao poseban zakon ili kao dio radnog zakonodavstva, to ostaje samo pravno-tehničko pitanje'', rekao je Mario Reljanović, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Union iz Beograda, jedan od panelista na ovom razgovoru.“Uvrštavanje mobinga u Zakon o radu bi bio prvi korak, a poseban zakon o mobingu je zaista pravi odgovor na široko rasprostranjenu pojavu u našem društvu”, navela je Mersiha Beširović ispred Sindikata radnika trgovine i uslužne djelatnosti BiH. “Ono što u konačnici predstavlja jedini i pravi mehanizam za borbu potiv ove problematike, je donošenje akata na nivou kompanija koji bi proizašli iz zakona i koji bi nametnuli obavezu poslodavcu da napravi pravilnik o sprječavanju mobinga” zaključila je Beširović.
Konferencija je organizovana u saradnji sa Institucijom Ombudsmena za ljudska prava BiH, uz podršku USAID BiH i Fonda Otvoreno društvo.
U narednom periodu, Koalicija ''Jednakost za sve'' će se fokusirati na izradu prijedloga za izmjene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije, te uključivanja što većeg broja organizacija civilnog društva u proces izmjene ovog zakona.
